Ovo je bio prvi film u kojem se čula famozna parola "Smrt fašizmu, sloboda narodu" .
Mnoge generacije Jugoslovena odrastale su na učenju da je prvi jugoslovenski film bio "Slavica", koji je premijerno prikazan 1947. godine. Međutim, to nije baš tako.
U Beogradu je godinu dana prije "Slavice" nastao jedan drugi film o partizanskoj borbi. Radni naziv ovog filma je bio "Oluja na Balkanu", a kada je prikazan u Moskvi 1946. godine i u Beogradu 1947. ovaj film se zvao "U planinama Jugoslavije".
Tijesna saradnja između partizanskih i sovjetskih vlasti uspostavljena je već odmah nakon oslobođenja Beograda 1944. godine. Tada se pojavila ideja da dvije države treba da snime film zajedno.
Abram Rom iz Sovjetskog Saveza odabran je za reditelja, dok je glavna uloga dodijeljena je takođe sovjetskom glumcu Nikolaju Mordvinovu, koji glumi bosanskog seljaka Slavka Babića koji diže revoluciju protiv okupatora. Međutim, glavna zvjezda filma bio je Ivan Bersenjev u ulozi Josipa Broza Tita.
Uskoro se upravo tu pojavio problem jer je reditelj navodno insistirao na fizičkoj sličnosti glumaca i stvarnih likova, a ideju da Beresnjev igra jugoslovenskog maršala navodno je dao lično Staljin koji je bio zapanjen sličnošću dvojice muškaraca.
Iako je reč o sporednim ulogama osim Tita, u filmu se pojavljuje i feldmaršal Romel koga igra legendarni Bojan Stupica, ali i Draža Mihailović čija uloga je povjerena hrvatskom glumcu Vjekoslavu Afriću (istom onom koji će kasnije režirati "Slavicu"). Baš u ovom ostvarenju prvi put na platnu se pojavljuju i Olivera Marković i Miša Mirković.
Ovaj film je sniman širom bivše Jugoslavije više od šest mjeseci, a korišćen je i dokumentarni materijal prikupljen tokom rata. Ivan Bersenjev je ozbiljno shvatio svoj zadatak. Ostalo je zabilježeno da je provodio vrijeme sa Titom kako bi što bolje naučio njegove gestove i pokrete. To mu, međutim, nije mnogo pomoglo.
Josipu Brozu Titu se nikada nije dopalo kako ga je Bersenjev predstavio na velikom platnu, smatrao ga je "nepodobnim", a film je bio loše primljen i kod publike, jer je svima smetala činjenica da partizani govore ruski, a onim drugovima koji su imali malo "oštrije oko" i činjenica da su slike Staljina, u svakom kadru u kom se pojavljuju, veće od Titovih.
O tome kako je ovaj film prihvaćen u Jugoslaviji Milovan Đilas zapisao je u knjizi “Vlast i pobuna”.
"Uloga Tita ispala je bijedna, ilustrativna i neinicijativna… nismo uspjeli ni da se naslov filma – U planinama Jugoslavije, izmijeni u sadržajniji, istorijski određeniji. Sovjetski umetničko-politički bunker bi odškrinuo kapke jedino na naše folklorne primjedbe. Banalna, frazerska i pirotehnička seljačka buntarija", napisao je Milvoan Đilas u svojoj knjizi.
Godinu dana poslije premijere filma "U planinama Jugoslavije", dolazi do sukoba Tita i Staljina i rezolucije Informbiroa. Tako ovaj film iz bioskopskih sala odlazi u komunističke bunkere u kojima će ostati decenijama.
Slično se dogodilo i u Sovjetskom Savezu, pa za ovaj, pravi prvi jugoslovenski dugometražni film, godinama niko nije ni znao da postoji.