"Sve bih uradio isto onako kako sam uradio. Ništa ne bih promijenio, ni tačku, ni zarez. Bila mi je čast da učestvujem u onome što sam smatrao, i danas smatram, da je bio interes zemlje", rekao je Begović.
Profesor Boris Begović bio je 2001. savJetnik potpredsjednika Savezne vlade Miroljuba Labusa i u tom svojstvu je učestvovao u pregovorima o punoj integraciji zemlje u međunarodnu finansijsku zajednicu. Prvi put je, nakon 20 godina, progovorio o tim pregovorima ekskluzivno za "Nedeljnik", i ispričao kako su preko njega američki zvaničnici slali poruke tadašnjem državnom vrhu. Dao je i najprecizniju računicu o tome koliko je Srbija dobila izručenjem Slobodana Miloševića i gdje bi danas bila da se to nije dogodilo.
Pregovori o integraciji bili su, navodi on, "u potpunosti" uslovljeni hapšenjem Miloševića i njegovim izručenjem u Hag.
"Onog trenutka kada je podignuta optužnica, mislim da je svima trebalo da bude jasno da se nijedna američka administracija neće smiriti dok se on ne nađe pred tim sudom. Amerika je uložila svoju reputaciju djelotvornog vladara planete, jedine preostale supersile kraja prošlog veka, u formiranje tog suda i njena reputacija bi bila narušena da se glavnooptuženi ne pojavi na suđenju u Hagu", rekao je profesor Begović.
Već od odlaska Miloševića s vlasti, navodi on, skrenuta je pažnja novim vlastima u Beogradu da "treba da izvršavaju svoje međunarodne obaveze, što je bio, navodi on, "eufemizam za saradnju sa Haškim tribunalom".
"Moji sagovornici iz Vašingtona, bilo da je riječ o izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, bili su nedvosmisleni, da potpune integracije i željenog nivoa otpisa stranog državnog duga neće biti ako se Milošević ne izruči. Pominjane su i nove sankcije, u finansijskoj sferi, čije su konture već počele da se naziru. A američka administracija imala je sve potrebne poluge da ostvari svoje prijetnje. Ili obećanja, u ovom slučaju", rekao je on.
Pritisaka, navodi Begović, nije bilo ali nije bilo ni dvosmislenosti.
"Meni je upečatljiv bio jedan detalj, pošto sam mirno i bez ikakve reakcije saslušao šta druga strana ima da kaže, pitao sam - zašto to govorite meni? Ja sam zadužen za ekonomska pitanja, ne za izručenje Miloševića. Dobio sam nedvosmisleni odgovor - upravo zato što ste zaduženi za ekonomska pitanja, u prilici ste da predočite onima koji odlučuju o izručenju šta će biti posledice po zemlju ako se to ne dogodi. Poslije toga nisam imao više pitanja", rekao je on.
Na pitanje da li je Srbija prodala Slobodana Miloševića, profesor kaže da je odgovor da, mada to radije naziva razmjenom.
"Da, mada bih lično radije upotrebio riječ razmjena, budući da je reč o kupoprodajnom odnosu. Razmjena je nešto što je uobičajeno za racionalne ljude i države koje vode razboriti ljudi. Razmjena je dobrovoljna, nije Srbija bila prinuđena, nije morala to da učini. Politička elita tog vremena donijela je odluku, i to je bila odluka koja je uzimala u obzir sve njene dobre i loše posljedice. U istoriji, a ovo jeste istorija, ništa nije neizbježno već je posljedica odluka koje su donijeli ljudi", rekao je on.
"Ne samo da je prodat, namjerno upotrebljavam riječ iz pitanja, nego smatram da je dobro što je prodat. Da li su uslovi te razmjene bili pravični? Ako nisu, i dalje su bili uslovi, koje je nametao onaj koji je mogao, a Srbija na njih nije mogla da utiče. Bili su egzogeni, što bi rekli ekonomisti", rekao je on.
Na pitanje novinara da li bi okvirno moglo da se kaže da smo Miloševića razmjenili za oko 6,7 milijardi dolara, Begović odgovara da je cifra veća.
"Vrijednost te razmene se najbolje sagledava tako što se vrednuje sve što bi bilo propušteno da do razmjene nije došlo. Koliki bi bili, žargonom ekonomista, oportunitetni troškovi? Ministarstvo finansija, naše, izračunalo je da bi direktni troškovi te vrste, zajedno sa finansijskim sankcijama koje su se opet pomaljale, bili oko 10,5 milijardi američkih dolara. Dakle, nije baš za šaku dolara. Indirektni troškovi bi bili daleko veći, to je gubitak u pogledu rasta BDP-a do kog bi došlo da razmena nije obavljena. U takvim okolnostima, prosječna godišnja stopa privrednog rasta od 2001. do 2008. godine mogla bi da bude najviše jedan odsto, umesto zabeležene 4,9 odsto. A to bi značilo da bi BDP u 2008. iznosio samo 13,7 milijardi evra, namjerno prelazim na evre jer su postali jedinica mere u Srbiji, umesto 32,7 milijardi koliko je zaista zabilježeno. Taj jaz od 19 milijardi evra, e to bi bili indirektni troškovi odbijanja da se Milošević izruči Hagu, i to samo za prvih osam godina posle 2001. godine. Nije teško izračunati kako bi se taj jaz dalje uvećavao", rekao je on.
"Poslije godina izolovanosti, Srbija je stala na noge, život je počeo da liči, bar što se finansija tiče, na život u nekoj uređenoj zemlji. Postao je - dosadan..."
Otišao je iz Savezne vlade neposredno poslije završetka pregovora sa Pariskim klubom i donošenja zakona kojim se potvrđuje ugovor o konsolidacionom zajmu sa Svetskom bankom. Kaže da ništa ne bi uradio drugačije.
"Naravno da sam se preispitivao posle svega onoga što se odigralo, i u čemu sam učestvovao. Pogotovo prvih godina, nakon ubistva Đinđića i naravno smrti Miloševića. Serija 'Porodica', nedavno emitovana na RTS-u, podsjetila me je na sve to i ponovo su usledila preispitivanja, sada sa 20 godina lične istorijske distance."
"Sve bih uradio isto onako kako sam uradio. Ništa ne bih promijenio, ni tačku, ni zarez. Bila mi je čast da učestvujem u onome što sam smatrao, i danas smatram, da je bio interes zemlje. To je bio i ostao moj izbor. Ne interesuje me da li se s njim neko slaže ili ne, odlučnost koju sam u tom pogledu tada imao ostala je do današnjeg dana", rekao je on.
(MONDO/Nedeljnik)