Slobodan Milošević je 28. juna 2001. godine ušao u helikopter "bel 212" koji će ga odvesti prvo u Tuzlu, a potom u Hag na suđenje čiji kraj nikada neće dočekati.
Serija "Porodica" koja opisuje događaje iz Vile Mir pred hapšenje bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića, uzburkala je domaću javnost, a interesovanje za sve što se dogodilo u tom turbulentnom periodu ne jenjava.
Sinoć je emitovana finalna epizoda koja se završila hapšenjem Miloševića, a ovih dana smo čuli i razne priče zvaničnika koji su bili prisutni dok se sve to dešavalo prije 20 godina. Jedan od njih je i lider LDP-a Čedomir Jovanović, koji je otkrio da je nakon hapšenja i pri prebacivanju za Hag 28. juna 2001. godine, na Vidovdan, Milošević prije ulaska u helikoper koji će ga odvesti na suđenje pomenuo da je Vidovdan i pozdravio rečenicom: "Aj' zdravo, braćo Srbi".
Međutim, to niko kako se pukovnik Vladan Kosić, nekada komandant Helikopterske jedinice MUP i DB Srbije, sjeća prebacivanja nekadašnjeg predsjednika Srbije i SRJ Slobodana Miloševića na vojni aerodrom bazu "Dubrave" kod Tuzle, 28. juna 2001.
"'Bel' je zatvorio vrata i zapustio elisu, pa smo istovremeno uzletjeli. Ja sa 'gazelom'. Treći helikopter 'MI-17' čekao nas je u blizini Obrenovca. Ime pilota helikoptera 'bel 212', u kom je bio Milošević ne mogu da kažem jer kolega ne želi da se to zna. Istina je da je nekadašnji predsjednik odletio za Tuzlu u helikopteru koji ga je vozio na Gazimestan, ali pilot nije bio isti, kako se sjeća Čedomir Jovanović. Ja koji sam bio pored helikoptera nisam čuo da je predsjednik rekao: 'Danas je Vidovdan' ili da je ulazeći u 'bel' kazao: 'Ajde zdravo braćo Srbi'. Rekao je samo: 'Dobar dan, momci'. Bio sam uz letjelicu i promrmljao sebi u bradu: 'Ize'm ti dan predsjedniče!' Prije njega u 'bel' su se ukrcala dva specijalca JSO, za njima tri službenika iz Haga i poslednji je ušao Sloba. Bio je miran i ozbiljan", otkrio je Kosić.
Čovjek koji je planirao poslednji let bivšeg predsjednika iz Srbije, pamti i mučne scene tog Vidovdana:
"Sve se odvijalo na platou ispred zgrade Instituta bezbjednosti na Banjici. U malom konvoju vozila koji je prebacio Miloševića iz Centralnog zatvora bila su i tri službenika Suda u Hagu, dva muškarca i žena. Niko nije ulazio u zgradu, a Miloševiću je čitana optužnica Tribunala praktično ispred naših letjelica. Za sve to vrijeme, jedna mlada žena, ispostavilo se ćerka Zorana Mijatovića, zamjenika načelnika Resora DB, besomučno je fotografisala i predsjednika i letjelice, kao i potpuno neprimeren, navodno zdravstveni pregled Slobodana Miloševića. Krupni ćelavi službenik iz Haga pretresao je predsjednika brutalno, gurao mu ruke u usta... Ukratko - užasna scena."
Prema "ad hok" napravljenom planu leta za "Dubrave", dva maskirna helikoptera DB: "bel 212" i "gazela" poletjeli su iz dvorišta Instituta bezbjednosti, a treći, takođe, maskirni "MI-17", čekao ih je iznad Obrenovca. Kosić priča da su na livadi kraj Obrenovca SMATSA-i najavili tehničko slijetanje. To navodno prizemljenje bio je manevar, da eventualno dezavuiše ideju da vojska ili neko drugi obori letjelicu sa predsjednikom. Sagovornik se sjeća da su prethodno piloti DB dobili informaciju da je armija digla sve radarske sisteme i da je lovački par aviona spreman. To je bio razlog za lažni manevar.
"Kada smo se sakupili u vazduhu kod Obrenovca, izdao sam naređenje da se nastavi po našem internom planu bez slijetanja. 'Bel 212' prešao je Drinu u blizini Loznice i nastavio prema Tuzli, a 'MI-17' je sletio na Drini nešto sjevernije kao i ja sa 'gazelom'. Helikopter se iz Tuzle vratio za 20 minuta, potom smo se svi okupili u vazduhu i vratili u bazu u Surčin. Niko ništa po slijetanju nije pričao", sjeća se Kosić.
Prema njegovom pamćenju, resor DB je akciju prebacivanja počeo da planira dvadesetak dana ranije. Pilot svjedoči da je pozvan u Institut na Banjici kod Zorana Mijatovića, koji ga je na tom prvom sastanku pitao da li je moguće da slete u Centralni zatvor. Kosić kaže da mu je tada postala jasna priroda zadatka kao i da su piloti "izdaleka" izviđali iz vazduha mogu li da slete. Zaključili su da je moguće, ali Mijatović nikada posle nije pominjao tu opciju.
"Na Vidovdan 2001. komandant jedinice Dušan Maričić Gumar zvao me je da helikopterom dođem u Institut. Gumar je bio smrknut i gotovo bez riječi me je odveo do Mijatovića. Načelnika resora DB, Gorana Petrovića, nigdje nije bilo", sjeća se pukovnik.
Dodaje i da nikad ranije nije vodio čudniji dijalog kao tada u kanceleriji DB. Mijatović ga je pitao da li može da leti u inostranstvo i nije mu otvoreno govorio o čemu se radi, već nastavljao da ispituje gde može da se leti i kako.
Kosiću je, kako tvrdi, tada "postalo jasno šta traže od posade".
"Sam sam predložio Mijatoviću maršrutu rečima: 'Ako je to ono što mislim da jeste najbolje je da letimo pravo u Tuzlu. U Banjaluci bismo morali da sipamo gorivo i nije isključeno da bi nas naši umlatili kada bi videli koga vozimo'. Na to Mijatović je klimnuo glavom i otišao da telefonira", priča Kosić.
Piloti su akciju prebacivanja osmilili samostalno. Komandantu Maričiću ukazali su na "problem" da postoji opasnost da ih zadrže u Tuzli sa letelicom. Maričić je otišao do Mijatovića i rekao mu da helikopter može u Tuzlu samo u pratnji dvoje ljudi iz JSO. Specijalci, mrki i naoružani, ukrcali su se u "bel" prateći ispod oka šta ko radi.
"Da nije bilo onog odvratnog slikanja i neljudskog pretresanja, moglo bi se kazati da je procedura prema Slobodanu Miloševiću bila korektna. Ovako... ", završava svoje kazivanje pukovnik Vladan Kosić.
>