Otkrio tajne iz čuvene ćelije 1.121, u kojoj je boravio nekadašnji predsjednik SR Jugoslavije.
Prije tačno 20 godina Srbija je završila jedno od najdramatičnijih i najdelikatnijih poglavlja u svojoj novijoj istoriji. Hapšenje bivšeg predsjednika SRJ i Srbije počelo je 30. marta 2001. i završilo se tek poslije dva dana, uz žestoku dramu u vili Mir i sedmočasovne pregovore o predaji.
Tadašnji upravnik Centralnog zatvora Dragiša Blanuša otkrio je javnosti neke tajne iz čuvene ćelije broj 1.121, u kojoj je boravio Milošević sve do izručenja Haškom tribunalu, poput one u kojoj mu se nekadašnji gospodar života i smrti u Srbiji maltene ispovijedio i priznao da su mu svi, osim porodice, okrenuli leđa.
"Kako da se ne sjećam tog dana kada su ga dovezli. Tog dana mi je bio rođendan... U sedam sati ulazim u prostoriju, sam sam, i zatičem stanje: on leži i pokriven je ćebetom koje je staro jedno 50 godina i koje je prošlo hiljadu pranja. To je ona tkanina prtena, od konoplje. Vidi mu se samo deo kose, pokriven, spava, ne mrda. Pogledam, njegov plavi mantil okačen na dvospratni krevet. Stoji i kofer koji je donio, stoji i doručak koji mu je donjet. Svi pritvorenici dobijaju kilogram hljeba, dva kuvana jaja i marmeladu. Otvoren sapun u umivaoniku. Ja onako stojim, prvo se za obraz uštinem, i ovako sam rekao: 'E moj Miloševiću, gdje si ti došao?!'", prisjetio se Blanuša tih trenutaka u emisiji Mire Adanje Polak na RTS.
On je ispričao i kako je došlo do nevjerovatne situacije da pritvorenik i upravnik piju zajedno viski:
"Milošević se okrenuo lijevo-desno i rekao mi: 'Upravniče, mogli biste da dođete večeras, a mogli bismo i nešto da popijemo'. Ja se onako trgnem i ja se okrenem lijevo-desno. Sami smo i kažem: 'A šta pijete?', umjesto da kažem da je to zabranjeno. On kaže: 'Pa pijem sve'. I kupim flašu viskija. Vratim se oko 11 sati uveče, stavim dve čaše i flašu kod sebe, da ovi stražari ne vide, i odem... Razgovarali smo o ljudima koji su ga okruživali, prije svega u policiji, o njegovom lošem izboru ljudi, razgovarali smo o mnogo čemu, o mojoj porodici, njegovoj... Kada je došao, rekao je: 'Mene su svi napustili osim porodice', onda sam ja rekao: 'Pa eto, to su ti vaši loši izbori'".
Milošević je diskretno, u najobičnijoj marici i u pratnji jednog automobila, u kojem je bio Blanuša, odvezen iz CZ do Instituta bezbjednosti, odakle 28. juna 2001. odlazi u Hag.
"U tom trenutku me nije bio strah, ali mi je bilo teško prilikom same isporuke. Kada mu je pročitana optužnica ispod jednog drveta..., bilo mi je iskreno žao. Taj trenutak kad su ga ovi iz Haškog tribunala preuzimali na Institutu bezbjednosti... Tužilac mu čita optužnicu, oficir bezbjednosti, onako grmalj stoji, ćutljiv, ne progovara, i žena prevodilac. Milošević kaže: 'Ja ne priznajem Haški tribunal, možete da čitate šta god hoćete'. Milošević se okreće, pita mog komandira: 'Daj mi cigaru', ovaj mu daje cigaru, on onako puši bez imalo uzbuđenja. Odužilo se to, čita se optužnica, prevodi na engleski, a onda Milošević prekida: 'Ne kaže se to tako'. Tužilac ga opomene da ne prekida, a on ništa, bez uzbuđenja", ispričao je Blanuša i dodao:
"Ima jedan trenutak koji je na mene ostavio vrlo jak utisak. Tužilac saopštava: 'Vi ste sada uhapšeni i sad ste u nadležnosti Haškog tribunala'. Oficir bezbjednosti prilazi i ja prilazim i kažem: 'Ne možete da ga vežete'. Vidim da, po pravilu službe, to sledi. On me pogleda, a ja nastavim: 'Ovdje, na ovoj teritoriji, nećete ga vezati'. I on pokuša onda da ga pretrese, ali ja i to sprečim.
Basnoslovne sume za fotografiju Miloševića
Milošević je u trenutku hapšenja bio svjetska ekskluziva bez premca, o čemu svedoče i ponude koje je Blanuša, kako je otkrio, dobijao od svjetskih medija:
"Dosta stranaca iz EU je dolazilo u posjetu, u kontrolu zatvora. Sjećam se da su novinari iz jedne veoma poznate kuće nudili basnoslovnu sumu samo da im dam fotografiju Miloševića. Ja sam rekao da nemam. Čovjek je rekao: 'Samo ispišite koliko hoćete'. Ja kažem: 'Koliko je to?', on kaže: 'Pet stotina i više'. Znate kako sam se osjećao? Ne bih to uradio ni za šta na svijetu, jer tad sam već video da je Milošević, hajde da kažemo ne mrtav čovjek, nego politički je mrtav čovjek i da na njemu sada uzmem bilo šta, bilo mi je potpuno suludo.
Podsjetimo, Dragiša Blanuša bio je optužen i suđen za fotografisanje predsjednika Miloševića dok je on bio u zatvoru. Tri mjeseca proveo je na ovoj dužnosti, koja mu je povjerena po izričitom nalogu onih koji su tražili osobu koja će najprofesionalnije obaviti taj zadatak i čuvati Slobodana Miloševića 90 dana u ćeliji i biti svedok jednog istorijskog trenutka. Kada su Dragiši Blanuši poverili taj zadatak on je bio uveliko u penziji.
Blanuša je bio optužen da je dva puta zloupotrebio službeni položaj. Prvi put kada je neovlašćeno dozvolio i organizovao fotografisanje Slobodana Miloševića u pritvoru, a potom te fotografije objavio u knjizi “Čuvao sam Miloševića”, a drugi put 28. juna 2001. kada je, kao upravnik centralnog zatvora sa nepoznatim ljudima i bez sudijske saglasnosti silom odveo Miloševića iz zatvora i nasilno ga predao nepoznatoj osobi, da bi Milošević potom bio prebačen u Hag.
Blanuša je poslije oslobođen svih optužbi budući da je slučaj fotografisanja zastareo, dok je sud presudio da u slučaju navodne otmice Miloševića, nema elemenata krivičnog djela.
Blanuša je bio jedina osoba kojoj je suđeno jer je postupio po naređenju republičke vlade i naredbi prvog čovjeka uprave zatvora i organizovao prebacivanje Miloševića u ruke pripadnika Državne bezbjednosti, koji su ga predali haškim istražiteljima.