Film "Dara iz Jasenovca" raspakao je sinoć cijeli region, a zločini negativaca zgrozili javnost. Među najgorima u zlodelima bila je Nada Šakić, koju je na velikom platnu tumačila mlada glumica Alisa Radaković.
Nada Šakić za kojom je Interpol Srbije bio raspisao međunarodnu potjernicu zbog sumnje da je učestvovala u masovnom ubistvu Srba, Jevreja i Roma u koncentracionim logorima Jasenovac i Stara Gradiška tokom Drugog svjetskog rata, preminula je 5. februara 2011. godine.
Protiv Nade Šakić se u Srbiji vodio postupak od 1998. godine zbog sumnje da je izvršila krivično djelo genocida.
Šakićeva se teretila da je zajedno sa ostalim osobljem logora u Staroj Gradiški maltretirala logorašice, tukla ih i šutirala, gazila po trudnicama, kao i da je učestvovala u fizičkoj likvidaciji klanjem i gušenjem više hiljada logorašica.
Sumnja se da je naređivala da se logorašicama u Jasenovcu daje vrlo malo hrane te je na taj način posredno dolazilo do njihove prirodne smrti, kao i da je 21. aprila 1945. godine naredila da se pobiju sve preostale žene, kao i djeca.
Pažnju javnosti su sada ponovo privukli njen lik i zločini nakon sinoćnog premijernog prikazivanja filma "Dara iz Jasenovca" u kojem su predočeni svi horori rata koji su se desili u logoru.
Glumica Alisa Radaković, koja u "Dari iz Jasenovca" igra Nadu Šakić, rekla je za MONDO da je "ponosna što je učestvovala u snimanju".
"Mislim da je važno što je film o jednom od najvećih genocida 20. veka konačno došao na red da bude snimljen, i ponosna sam što sam, makar u malom delu, učestvovala u njegovom stvaranju. Boli me taj zločin, a boli me i naše nepoznavanje i zaborav onoga što se dešavalo. Ali, čini mi se da će ovaj filmski prilaz istini o stradanju to da promjeni. Istina uvek pronađe svoj put".
Ko je bila Nada Šakić
Nada Šakić je rođena u Livnu, u BiH. Argentinski je državljanin, gde je živjela od 1947. godine.
Nada, u Argentini poznata kao Esperanca Šakić, bila je starešina u logoru Stara Gradiška, a njen slučaj je svih ovih decenija pomalo bio u sijenci njenog muža i brata. Muž, Dinko Šakić, bio je od maja do kraja oktobra 1944. komandat logora smrti Jasenovac, a njen rođeni brat je bio zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, koji je tokom Drugog svjetskog rata bio ličnost od posebnog povjerenja Ante Pavelića i jedan od rukovodilaca koncentracionih logora.
U istrazi Državne komisije nakon oslobođenja, nesumnjivo je utvrđeno da su Nada i njena "partnerka u zločinima", čuvar ženskog logora Maja Bužnod, počinile niz ubistava i svirepih mučenja nad logorašicama, zbog čega je Buždon osuđena na smrt 1945. godine, dok je Nada uspjela tada da pobjegne u Argentinu.
Svjedok: Zaklala logorašicu na stepeništu
Logoraši se sjećaju da je jednom prilikom, nakon molitve u katoličkoj crkvi u dnu logora, sjedjela na klupi u parku. Ispred nje, na jedno dvadesetak metara, jedna mlada zatočenica je metlom čistila lišće sa staze. Bez ikakvog povoda, Nada je izvukla pištolj i ubila je na licu mjestu. Nastavila je potom da sjedi kao da ništa nije bilo.
Ljubomir Mihajlović, jedan od rijetkih preživelih zatočenika ustaških logora u Sisku, Staroj Gradišci i Jasenovcu, svjedoči da je lično gledao kako Nada Šakić kolje jednu logorašicu na stepeništu glavnog ulaza u Kulu.
"Pošla je za njom skoro nezainteresovano, a onda ju je munjevito, lijevom rukom, uhvatila za kosu, da bi joj desnom prerezala grkljan", sjeća se Mihajlović.
"Nakon toga se malo 'utegla', rukom pročešljala kosu i nastavila dalje kao da je prethodno učinila nešto najnormalnije".
Nada i Dinko Šakić su odmah poslije Drugog svjetskog rata pobjegli u Argentinu, gdje su mirno živjeli do 1998., kada ih je ta država na osnovu međunarodne poternice izručila Hrvatskoj.
Italijanska "Republika" je pisala da je ranije "i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman tokom svog boravka u Argentini srdačno primio Dinka Šakića, koga hrvatski neonacisti smatraju žrtvom komunističkog progona".
Dinko u ćeliji s visokim komforom
Dinko Šakić je u oktobru 1999. u zagrebačkom županijskom sudu osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom. Proglašen je krivim jer je kao komandant logora komandovao i sprovodio mučenja i ubijanja logoraša i propuštao da spriječi i kazni zločine. Šakić je osuđen i zbog toga što je lično hicima iz pištolja ubio četvoricu logoraša i naredio vješanje 22 civila.
Šakić je kaznu služio u Lepoglavi u ćeliji s visokim komforom, s televizorom i kompjuterom kako bi mogao da piše memoare, a nekoliko puta mjesečno mogao je da posjeti i svoju ženu Nadu. Šakić je zbog lošeg zdravlja kasnije boravio u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, da bi bio prebačen u bolnicu Dubrava, gdje je 2008. i umro u 87. godini.
Nadi Šakić je takođe suđeno, ali je oslobođena, jer niko nije mogao da svjedoči da je nekog ubila.
S obzirom na to da osumnjičena nije mogla da se vrati kući i da je bila skromnog materijalnog stanja, država Hrvatska je preuzela i obavezu staranja o njoj i njenog smještanja u starački dom. Bio je to još jedan šamar istini i pravdi.
"Osjećam se izvrsno, pravda je pobijedila. Srećna sam što sam došla u svoju zemlju, što mi je bila najveća želja", izjavila je Nada po izlasku iz zatvora.
Nada Šakić je ostala u Hrvatskoj gde su se o njoj revnosno starali. Umjesto na robiji, živjela je u elitnom domu penzionera u Zagrebu i uživala sve privilegije dostojne nacionalnog heroja i zaslužnog građanina.
Interpol je 15. 7. 2011. godine na zahtev Srbije raspisao poternicu za Nadom Šakić, osumnjičenom za zločine u ustaškim logorima. Istoga dana hrvatski mediji su objavili da je optužena umrla 5. februara 2011. i da je kremirana na Zagrebačkom groblju Mirogoj.
Izbjegla kaznu, njenog muža na sahrani slavili!
Nada - Esperanca je izbjegla kaznu, iako je direktor Centra "Simon Vizental" Efraim Zurof jula 1998. predao novu dokumentaciju Hrvatskoj sa izjavama svjedoka o njenim zločinima u logoru Stara Gradiška. Zurof je upozoravao javnost na zastrašivanje svjedoka u slučajevima bračnog para Šakić.
Kad je Šakić umro, Centar Simon Vizental pozvao je hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da osudi organizatore sahrane osuđenog hrvatskog masovnog ubice Dinka Šakića, bivšeg komandanta zloglasnog koncentracionog logora Jasenovac, zato što se sahrana pretvorila u slavljenje njegovih zločina.
Centru su zgroženi činjenicom da je pored svih žrtava ustaškog režima i ljudi koji imaju savjest, masovni ubica sahranjen u svojoj uniformi, dok ga svješenik Vjekoslav Lasić slavi kao uzor svih Hrvata, pisao je direktor centra Efraim Zurof.
Argentinsko pravosuđe je jula 1999. ponovo pokrenulo istragu protiv šezdesetak hrvatskih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, koji su se posle rata sklonili u Argentinu.
Šakići su, kao i mnogi drugi nacistički visoki oficiri i političari, ušli u Argentinu 1947. godine, za vrijeme vladavine Huana Dominga Perona.
U Argentini su potražili utočište, između ostalih, poznati nacistički zločinci Erih Pribke, Adolf Ajhman, Jozef Mengele i Martin Borman. Neki su otkriveni i predati pravdi - Pribke je izručen Italiji 1995. godine, Ajhmana je otela izraelska tajna služba 1960. godine, ali neki su uspjeli da ostanu nekažnjeni za počinje zločine, kao Mengele i Borman.
Kako se procjenjuje, u Argentinu se posle Drugog svetskog rata sklonilo oko 20.000 ustaša.
Brat Nade Šakić, Maks Luburić takođe je posećivao Argentinu, pošto se decenijama posle Drugog svjetskog rata slobodno kretao i bio jedan od prvaka i organizatora ustaške emigracije. Život je okončao u svojoj vili u Španiji 1969. prema navodima hrvatske emigracije uklonio ga je izvjesni Ilija Stanić, agent Udbe.