Boris Petkov je, zarazliku od većine svojih "kolega" umro prirodnom smrću.
Devedesetih godina prošlog vijeka, a i u godinama prije toga, kriminalci i njihova djela predstavljali su gotovo svakodnevicu u tadašnjem društvu.
Nije mnogo pripadnika kako mlađe generacije, tako ni starije generacije kriminalaca koji su uspjeli da dočekaju početak dvijehiljadite godine, a još manje da sa ovoga svijeta odu prirodnom smrću, već su uglavnom završavali izrešetani.
Jedan od rijetkih koji je upravo nadživeo i famozne devedesete, ali i umro prirodnom smrću bio je Boris Petkov.
Boris Petkov zvani Bugarin rođen je 1956. godine i bio je dio Voždovačkog klana i veliki prijatelj Đorđa Božovića Giške.
Petkov je učestvovao u raznim pljačkama širom Evrope, od Beča preko Minhena do Danske i Švedske, zatim u Švajcarsku do Ženeve pa preko Italije nazad za Beograd, konkretno Voždovac.
"Da sam ubio preko 1.000 postao bih narodni heroj"
Boris Petkov jedan je po mnogim stvarima bio specifičan, pa je tako jedan od rijetkih koji je odbio da ide na ratišta u Hrvatsku i Bosnu.
U jednom od intervjua, izjavio je stvari koje su postale kultne.
“Da ja ubijem jednog čovjeka, proglasili bi me kriminalcem, ubicom i dobio bih petnaest ili dvadeset godina robije. Ako ubiješ dvojicu, trojicu, onda si već masovni ubica ili poremećena ličnost. Ali, tek kad ubiješ hiljadu ljudi, onda si političar ili narodni heroj. Više ti, zaista, niko ništa ne može. Da sam ja ubio dvije hiljade ljudi, zar bi se neko usudio da me uhapsi? Bio bih bar poslanik Narodne skupštine”, rekao je Petkov svojevremeno.
Svađa i kasnije ubistvo Ranka Rubežića
Boris Petkov i Ranko Rubežić bili su prijatelji, međutim Rubežić je bio čovjek prijeke naravi koji je lako donio, mnogi bi rekli, nepromišljene odluke. Tako je počeo da planira ubistvo Gorana Vukovića Majmuna, inače Petkovog kuma, čemu se ovaj prirodno usprotivio. Tu je nastala čitava drama nakon što Petkov otima Rubežićevu vjerenicu koju kasnije i ženio, a Rubežić kidnapuje Petkovog oca, sa namjerom da namami Borisa da dođe po njega i ubije ga.
Do toga ipak nije došlo.
Nakon što je postalo očigledno da nad Rubežićem, koji je važio za strah i trepet u gradu niko ne može da ima ni najmanju kontrolu, donijeta je odluka da on bude likvidiran.
Zasjedu Ranku Rubežiću napravili su upravo Boris Petkov, Bojan Petrović, kao i Rubežićevi puleni Dragan Popović Dadilja i Milovan Vujisić Vuja i ubili ga sa više hitaca iz pištolja kao i skraćene sačmare "Lupare", jednog od omiljenog oružja Sicilijanaca pogotovo kada su u pitanju osvete.
Dugogdišnje robije i tuče
Boris Petkov je ukupno u životu osuđen na 18 godina zatvora, od kojih je odležao devet.
U zatvoru je bio poznat po tome što je volio da čita knjige, prvenstveno ruske klasike od kojih je najviše volio djela Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Turgenjeva.
Posle dvije godine robije pobjegao je iz “Zabele”. Volio je druga Đorđa Božovića Gišku pa je, iako u bjekstvu, došao na njegovu sahranu.
On je tvrdio da je dobit od kriminala kratkog vijeka pa je govorio “To je muka, bijeda, jad, robija…”
Kako je i sam govorio, nikada se nije golim šakama tukao:
“U fer tuči uvijek sam mogao da dobijem neki udarac, jer su oni non-stop trenirali, a ja rijetko. Zato sam zgrabio neku štanglu, pa po lobanji. Nikad se ja nisam rukama tukao, samo štanglama uvijenim u novine", izjavio je svojevremeno.
Presudio mu srčani udar
Boris Petkov umro je na Vojnomedicinskoj akademiji 2002. godine zbog problema sa srcem. Imajući u vidu njegovu prošlost i poslove kojima se bavio, mnogi su se čudili da je završio prirodnom smrću a ne izrešetan na nekom pločniku.
Poslednje godine života proveo je u Kaluđerici a u trenutku smrti imao je 46 godina.