Intervju od prije četiri i po godine sada djeluje mnogo drugačije i jezivije
Hapšenje Veljka Belivuka i njegove grupe danima je već tema broj jedan u Srbiji. Svakodnevno isplivavaju novi jezivi detalji o njihovom navodnim zločinima i ogromnoj količini novca koju su napravili. Nagađa se o organizaciji, članovima, djelovanju, sukobima, motivima...
Ipak, oko nekih stvari se ne mora nagađati, a to su riječi samog Velje Nevolje, koji je neposredno posle ubistva Aleksandra Stankovića, zvanog Sale Mutavi, dao intervju Vojislavu Tufegdžiću u Newsweeku. U njemu je pričao o "preuzimanju" južne tribine, gašenju sukoba, ali i navodnim poslovima sa drogom.
Podsjećamo, intervju je objavljen novembra 2016, dakle nekoliko godina prije nego što je Belivuk navodno osnovao kriminalnu grupu i navodno uspostavio saradnju sa Kavačkim klanom, za šta se sumnjiči.
Bilo je to i prije formiranja rivalske grupe "Partizanovci", što je sukob koji je "riješen" na do tada neviđen način u navijačkom svijetu: javnim ponižavanjem, navodnim upadanjem u stanove, čekanjem ispred kuća...
Prije svega toga, ovako je govorio Velja Nevolja...
O tome kako je uopšte došao na jug i na utakmice Partizana, gdje se upoznao sa Saletom, kao i da su ubrzo počeli da rade kao obezbjeđenje grupe navijača, iz čega se izrodio sukob i "preuzimanje" liderske pozicije na stadionu.
"Na južnoi tribini je bio neki sukob koji nisu mogli da riješe, tadašnji "Alkatrazi". Mi smo tu došli kao njihova zaštita. Međutim, s vremenom klupko počinje da se odmotava i mi shvatimo da uopšte nije ispravno to što rade. Tada odlučujemo da uzmemo stvar u svoje ruke. Ušli smo u otvoren sukob s tim nebitnim Vavićem, koji je prethodno ovdje predstavljao strah i trepet. Od njega navijači nisu smjeli ništa, maltretirali su ljude na tribini, igrače privatno, otimali im pare i tako dalje. Znate kako, fudbaleri su po mom mišljenju najgori ljudi, ubjedljivo. Ima nekoliko izuzetaka, svaka im čast. Imate Saleta llića, pa Valerija Božinova, većeg Srbina od pola ovih ovdje što igraju. Ali, određeni fudbaleri su voljeli da izađu na splav, da se slikaju s tim Vavićem, da se voze blindiranim kolima... Zašto? Promašili su profesiju. To je kao kada taksista umisli da je kriminalac. To je taj problem. Pojedini fudbaleri su se družili s takvima, pa kada je došao dan za naplatu, onda su se poplašili i došli nama da se žale. I mi smo riješili da postavimo stvari na svoje mjesto. Jer neću ja da dolazim i da branim te neke takve za dnevnicu, a oni da muzu sve živo odakle mogu. I s vremenom, spontano, dođe do toga da se cio jug okrene prema nama i prihvati nas kao vođe".
Naglasio je da se nikada nije deklarisao kao navijač koji će da ode na kraj svijeta zbog Partizana, ali da je morao da reaguje.
"Javna je tajna da su drali mučenike. Evo primjer: dečko iz Prijepolja, dođe u Beograd, mi organizujemo besplatan prevoz autobusom do Milana, a ekipa mu naplati 50 eura! Razumete to? Zatim, jedan momak koji fizički ne bi mogao ništa djetetu od sedam godina tjerao je navijače da njih 20 mora da unese 50 baklji na stadion. Ko neće, dobije šamar. Ne razumijem, postoji hiljadu načina da se te baklje unesu, što bi morao neko da se bije zbog toga? Bilo je svakakvih pritužbi, a kada ljudi dolaze da vam se žale, očekuju pomoć. U tom trenutku Sale i ja smo se nekih šest mjeseci intenzivno družili i, ulično rečeno, potpuno skapirali. Ne predstavljam sebe i svoje drugove kao dobre Samarićane, mada generalno tako jeste, ali mi riješimo te probleme. Nama su došli ljudi s juga i prihvatili nas kao vođe. Oni ranije su postajali vođe tako što su išli na tuče, boli neku djecu, skidali im majice, radili sve na silu. To je bilo 2013, kada su nam se i pojedini igrači požalili da ih dotadašnji 'prijatelji' reketiraju, bukvalno im traže pare. Onda smo porazgovarali sa tadašnjim vođama navijača, objasnili im da je njihovo vrijeme prošlo, da su završili karijeru, da su dosta draili ljude i da od sada puste da se to radi kako treba".
Belivuk kaže da od kada su oni "preuzeli priču" tenzije stvorile na drugoj strani, između istoka i juga.
"Pazite, Alkatraz je najmanja moguća grupa koja postoji. To je grupa koja broji nekoliko ljudi i koja ne može ništa da uradi. Sve je počelo kada ja još nisam išao na utakmice, kada me nisu ni zanimale. lgrom slučaja mi je drugar s kojim sam radio obezbjeđenje po klubovima rekao da njegov poznanik ima problem sa 'Zabranjenima' i ponudio da ih čuvamo za dnevnicu. Dolazilo je nas 10-15 spremni da ih odbranimo ako se pojave. U tom periodu sam dobio dijete i to mi se činilo kao odlična ideja. Dinara tada nisam imao, bukvalno ni hleb da kupim. Sjećam se da sam imao 30 dinara u kući, pa nisam mogao da kupim hleb koji je koštao 33 dinara, a pola hleba u radnji nisu htjeli da mi prodaju.. Tako sam počeo. Nije me interesovalo ništa drugo, moje je biro da sačuvamo te momke ako se pojavi suprotna ekipa", govorio je Belivuk.
On je priznao da nije oduvijek navijao za Partizan, a na pitanje novinara da li je nekad bio član neke druge grupe, Belivuk je "uz širok osmjeh odgovorio: 'Jesam malo'.
"Kada bih bilo šta drugo rekao, slagao bih. I na jugu me cijene zbog toga. Imali smo sastanak, iz cijele Srbije smo zvali Grobare, da dođu po dvojica predstavnika. Bilo ih je između 300 i 400. I pred svima sam rekao da nisam ovdje zato što volim Partizan i zato što su poginuti za njega, već sam ovdje zbog drugarstva prema nekim ljudima. A ljubav prema Partizanu se samo nekako stvorila. Ne u toj mjeri kao nekom Sikiju, Čegiju ilii nekoj toj staroj ekipi. Nikad ja ne mogu da budem grobar kao oni. To je priča. I nije tajna da je Sale kao mlađi išao na Zvezdine utakmice, ali su gluposti da je bio vođa neke grupe sa Sjevera", rekao je Belivuk.
Uvijek kada bi neko ko ima veze sa tribinom bio ubijen, pominjala se trgovina drogom i primat na tom tržištu.
"Napokon i to pitanje, pošto od droge navodno svi kupismo kuće, kola, stanove... Kad god se desi neko ubistvo navijača, u novinama čitate da je to bilo zbog sukoba na narko-tržištu. Stariji ste od mene i mnogo mangupa ste upoznali, pa vas pitam - gdje to ima da se tek tako zarađuju pare i da se tek tako ubijaju zbog droge? I koja se to droga prodaje na stadionu? Ima nekih koji su pijani, nekih koji su pod djejstvom nečeg drugog, to je sigurno, ali šta ja da radim? Kome sam ja nešto prodao i odakle to ide, da li se dobija uz kartu? Otprilike tako piše u novinama - bore se za prevlast nad tribinama jer onda drže narko-tržište. Imam 31 godinu, nikada priveden, nikada osumnjičen, nikada s drogom posla nisam imao".
A na pitanje da li je hapšen, odgovara sa "Da, ali za nešto fizički".
"E pa, kako me vidite, take me i drugi vide. I onda hoće nešto. Kad god sam bio privođen, bilo je to zbog posla koji radimo u obezbjeđenju klubova. Tamo su bili ti sukobi, ovako se to nikada nije desilo. Ma znate šta, našem čovjeku možete da priđete i najljubaznije ga zamolite da nešto ne radi i u najboljem slučaju će vam reći ružnu riječ. A ja, kakav god da sam, imam tu kulturu da se svakom ko je stariji obraćam sa 'vi'. Kad ste fini, ljudi to često zloupotrebe. Radio sam s momkom koji je viši od mene, istetoviran, pa kad on opomene ljude na ponašanje, oni se smire. Kad ja to uradim, oni mi nešto loše kažu. A kratak mi je fitilj. Baš kratak".
On je tada govorio da igrači više nemaju razloga za strah od navijača, pa je ispričao zanimljivu anegdotu.
"Prošli put kad je Marko Nikolić bio trener, kaže nam da neki loše igraju jer im roditelje izbacuju iz stana zbog neplaćenih stanarina. Odemo Sale i ja kod njih pred trening i pitamo kome treba da se plati stan, da ćemo da platimo, a da će nam oni vratiti kada dobiju plate, bez ikakve kamate ili nekog reketiranja, iz najbolje namjere. Jer ja znam kako je to nemati. A oni se preplaše, misle da hoćemo da ih time držimo u šaci. Daleko od toga da oni nemaju, ali ima momaka koji su u takvoj situaciji. Nemaju svi platu od 10.000 eura. Neki momci dobijaju 300 eura, pa kad mu ne daju platu tri mjeseca, njemu izbace na ulicu oca, majku, ženu… I kako da igra fudbal? Ali, sve u svemu, dosta tu ima igrača koji nemaju veze s Partizanom, njih to ne interesuje, oni su došli samo da bi se dalje prodali".