Ronilac u kojeg su bile uprte oči cijelog svijeta, Ivan Karadžić u intervjuu za Mondo govori kako je postao ronilac, o akciji spasavanja tajlandskih dječaka, ronjenju u olupinama, sprskom porijeklu...
Prije dvije godine, cijeli svijet je pratio akciju spasavanja mladih tajlandskih fudbalera koji su zajedno sa trenerom ostali zarobljeni u jednoj pećini, a upravo Karadžić je bio jedan od glavnih aktera ove priče sa srećnim završetkom.
"I dok je misija bila vrlo složena, cilj je bio veoma jednostavan-izvucimo ih žive", kazao je u intervjuu za Mondo ovaj hrabri I sposobni čovjek srpsko-danskog porijekla.
Kako ste se odlučili da postanete ronilac, da li ste imali neki poseban motiv za to?
Bio sam na odmoru na Tajlandu s nekim prijateljima 2006. godine. Greškom sam rezervisao različit let za natrag od mojih prijatelja s kojima sam putovao, pa sam ostao jednu sedmicu duže nego oni.
Prijavio sam se na kurs ronjenja za početnike kako bi mi prošlo vrijeme. Kao i većina ljudi koji probaju ronjenje, osjetio sam odmah ljubav prema ovom sportu, kao i prema predivnom svijetu koji sam vidio. Nikad nisam planirao ili odlučio da postanem ronilac, može se reći da sam ronilac postao slučajno.
Kako se osjećate dok ronite?
Sve zavisi od situacije. Ali obično se osjećam usredotočeno, rijetko razmišljam o onome što se događa na površini. Ako ronite na novom mjestu, možete se osjećati vrlo avanturistički, nadajući se da ćete otkriti nove znamenitosti ili vidjeti stvari koje nikad prije niste vidjeli.
Vaša specijalnost je ronjenje u podvodnim pećinama, jeste li očekivali da ćete imati priliku pokazati svoje vještine na događaju koji je u to vrijeme pratio cijeli svijet?
Moja specijalnost zapravo nije ronjenje u pećini, Većina mog iskustva dolazi iz ronjenja u olupinama. Ronjenje u olupinama i pećinama ima mnogo sličnosti. Oboje se smatraju ronjenjem u ograničenom okruženju. To znači da ronilac pećina/olupina nema direktan pristup površini, kao većina ronilaca. Prvo ronjenje u pećini imao sam 2016. godine, ali sam imao koristi od stotina vrlo naprednih ronjenja u olupinama. Otkrio sam više olupina, uglavnom iz Drugog svjetskog rata, ovdje na Tajlandu i nikad se novinari ni najmanje nisu interesovali za to, tako da je bilo veliko iznenađenje da su odjednom oči cijelog svijeta uprte u vas. To je nešto što ja i moje kolege ronioci nikada nismo očekivali.
Kako ste se osjećali tokom akcije spasavanja tajlandskih dječaka i u trenutku kada ste ih konačno spasili?
Osjećao sam se veoma dobro, da budem iskren. Imali smo sjajan tim ronilaca, podršku hiljada dobrovoljaca i kopnenog spasilačkog osoblja. Stručnjaci iz mnogih različitih područja i više od 30 nacionalnosti stvorili su veoma jak tim. I dok je misija bila vrlo složena, cilj je bio veoma jednostavan-izvucimo ih žive. Bio sam veoma srećan i ponosan na postignuća timova, ali i veoma, veoma iscrpljen. I dok su svi svjetski mediji bili usredsređeni na nas, silno sam se radovao povratku na svoje malo, tropsko rajsko ostrvo.
Kakav je osjećaj bio kad ste od Tajlanda dobili odlikovanje za spasavanje dječaka?
Zapravo sam ih dobio nekoliko, uključujući i ono iz moje druge očevine Srbije. To je mač sa dvije oštrice, da budem iskren. Veoma sam ponosan što sam dobio priznanje za svoj trud, ali pomalo je čudno biti izdvojen kada znam da je uspjeh misije rezultat napora hiljada ljudi, od kojih velika većina nije dobila nikakvo priznanje.
Koja je situacija, otkako ronite kada ste bili u najvećoj opasnosti?
Iskreno ne znam. Vjerovatno tokom mojih ranih dana ronjenja. Nisam baš bojažljiva osoba i uživam u avanturi i u nepoznatom. Pomješajte to sa veoma malo iskustva, kao ronilac početnik i dobićete veoma opasan koktel. Opasnosti od ronjenja uglavnom su veoma, veoma male, ali zbog napisa u medijima, šira javnost čuje samo o događajima koji završavaju povredama i smrtnim ishodima, ali ne i o milionima ronjenja bez negativnog ishoda.
Vaš otac je iz Srbije, da li ste ikad posjetili Srbiju i šta Vam se tamo najviše dopalo?
Zapravo sam samo jednom posjetio Srbiju, ali posjetio sam je, kao i više mjesta u bivšoj Jugoslaviji kada sam imao samo tri mjeseca. Da bih nabrojao sve stvari koje volim u Srbiji i na Balkanu, predugo bi trajalo. Da budem kratak-hrana, ljudi i planine. Nekad sam imao jugoslovenski pasoš, kao i danski, ali tokom rata je on prestao da važi. Otišao sam u Srbiju 2019. godine u posjetu prijateljima i rodbini i kako bih obišao grobove bake i djeda, koji su preminuli. Tokom svog boravka tamo dobio sam novi srpski pasoš od Vlade Srbije. Ponosno mogu da kažem da potičem s Balkana.
Gdje trenutno živite?
Trenutno živim na malom tropskom ostrvu Koh Tao. Smješteno je u Tajlandskom zalivu, na jugu Tajlanda. Ovdje živim od 2007. Radim kao trener ronjenja s naglaskom na naprednije oblike ronjenja, poput ronjenja u pećinama i olupinama te tehnika ronjenja uopšteno.