Nakon Borinog odlaska na ulicama Vogošće ostade da se priča i veoma često spominje ime
Vogošćanin Borislav Boro Radić, rođen je 1954. Još dok je bio vrlo mlad, o Bori Radiću se pričalo kao o nekom momku iz Radić potoka koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Rvanje, boks, i na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svakom od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smjeru. Usput se pričalo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodibilding.
Boro Radić se kao karatista, nosilac crnog pojasa „Prvi dan“, sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoju borilačku sposobnost. Kako je ispričao Batan Bogićević, Novica Živković Stiv je 5 godina bio tjelohranitelj Brunu, vođi albanske mafije u Francuskoj, Belgiji i Švajcarskoj. Kako kaže Batan, Bruno je bio strastveni kockar i Stiv mu je uvijek čuvao leđa zajedno sa Borom Radićem. Njih dvojica su godinama čuvala Bruna. Bruno je umro za kockarskim stolom kada je imao srčani udar tokom partije pokera. Bruno je bio rodom iz Peći. Bio je visok i suv, ali vidjelo se na prvi pogled već da je opasan i da ima autoritet. Batan je zamjerao Stivu što čuva Bruna i pitao ga kako ima strpljenja da mu čuva leđa dok ovaj satima kocka, ali mu Stiv ništa nije odgovorio. Kada je Batan postavio isto pitanje Bori, ovaj mu je rekao da ga dobro plaća i da mora da radi za njega jer nema posla ni para, a da Albanci uvijek imaju posla i dobro plaćaju. Kako kaže Batan, Bora je uvijek imao puno pištolja i njemu je dao čak 10-ak, prenose Legende devedesetih.
Nakon Borinog odlaska na ulicama Vogošće ostade da se priča i veoma često spominje ime Bore Radića. Bio je stalna tema vogošćanskih mangupa. Mladi naraštaj je jedva čekao da ga upozna. Za njih je on, na osnovu priča koje su čuli o njemu, već bio legenda i idol. A onda krajem sedamdesetih, Borin najbolji drug Željko Blagovčanin Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Tada u sali hotela "Biokovo" Gipso je rekao: „Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smjeti da mu kaže.“ Poruka je bila upućena onim nevjernim Tomama, koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cio dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk.
Odmah po povratku, Boro je otišao u svoj bivši karate klub Bosna i odnio na uvid svoju dokumentaciju, koju je donio iz Francuske, u kojoj je pisalo, da je Boro Radić nosilac crnog pojasa "Četvrti dan". U to vrijeme u Jugoslaviji samo je legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu da mu priznaju. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nakon toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.
Boro je osamdesetih ponovo otišao u Francusku i ponovo se vratio u Bosnu pred početak rata. Prije rata, stekao je renome jednog od najopasnijih Srba u inostranstvu. Imao je mjesto u džetsetu i bogatstvo od nekoliko miliona maraka. U to vrijeme po nekim djelovima Sarajeva bile su postavljene barikade, pravile se linije razdvajanja i rat je već počinjao. Boro je iza sebe imao dva braka i troje djece. Obje supruge su mu bile muslimanke, Bisera I Zehra, što jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda. Boro Radić u to vrijeme organizuje protestni miting protiv rata, pozivao je na okupljanje vogošćansku raju. Miting je organizovan u sportskoj dvorani, sa početkom u 16:00. Na njemu se odazvao veliki broj mladih ljudi.
Pravili su se spiskovi ko posjeduje naoružanje i ko želi da se prikljući pokretu protiv rata. Na spisak su mogli da se upišu i ljudi koji nemaju oružje a žele da brane Vogošću. U spiskove se upisalo puno stanovnika Uglejšića i Omladinske ulice. Nakon što su se napravili spiskov ljudi i naoružanja, krenula je kolona u protesnu šetnju vogošćanskim ulicama, prvo kroz Omladinsku a potom dalje i kroz ulicu Moša Pijade. Sve je izgledalo kao da će se narod Vogošće ujediniti protiv rata, a onda, jedno veće oko ponoći odjeknu jaka detonacija, koja se čula u cijelom naselju. Pogođen je krov jedne kuće, u kojoj je bio popularni vogošćanski kafić "Sebastijan".
Boro je više puta ranjavan, uvijek je štitio slabije a mangupima očitavao lekcije, uprkos brojnim finansijkim ponudama odbio je da napusti Vogošću i Srpsko Sarajevo u ratu. Poginuo je u automobilskoj zasjedi 19. jula 1992. godine kod kafane „Ranč” u naselju Ljubina (Opština Vogošća) u kasnim popodnevnim satima kada je krenuo da pomogne srpskim vojnicima. Ubijen je zajedno sa još nekoliko saboraca pod nerasvjetljenim okolnostima. Postoji sumnja da je ubistvo naređeno sa srpske strane. Kažu da je Boro bio sarajevski Giška, kao mlad bio je mangup koji je poštovao fer plej, a kasnije tokom rata bio je komandant koji nije dozvoljavao da se pljačka, maltretira i ubija nedužni narod. Zbog toga je smetao najviše ratnim profiterima. Kao i za Gišku, sumnja se da je i Bora ubila izdajnička srpska ruka.
Nakon pogibije Bora Radića nastalo je nekoliko pjesama o njemu. Miroslav Pržulj poznatiji kao Lepi Mića ga je opjevao u svojoj pjesmi „Radić Boro”. Specijalna jedinica je posle njegove smrti dobila ime po njemu a jedinicu je preuzeo Slava Vuković, koji je bio Radićev zamjenik. Boro je odlikovan posthumno ordenom VRS. Nakon 25 godina prenesen je, zaslugom svojih saboraca, na vojničko groblje Mali Zejtinlik na Sokocu.