Posebno je opasno kada ljudi s ekspertizom u jednoj oblasti nastupaju kao „univerzalni eksperti“ i interpretiraju i prenose znanja iz oblasti u kojima su zapravo laici, kao i publika - kaže za Istinomer psihološkinja dr Iris Žeželj
Fatalni HAARP, “ubačeni” virus, lažna pandemija, čipovanje vakcinama, kemtrejls…Odakle izviru sve te teorije zavjere i koliki bi bio spisak ako bismo nabrajali samo one aktuelne, ne osvrćući se na bližu i dalju prošlosti? Svijež je slučaj masovnog oduševljenja izazvanog diverzijom kojom je ime Fejsbuk grupe “Ravna Zemlja” promijenjeno u “Okrugla Zemlja”.
Mnogi od nas su potrčali da zaključe kako je, u stvari, lako nasamariti ljude koji u 21. vijeku vjeruju da žive na ravnoj ploči. Razgovor s psihološkinjom dr Iris Žeželj, vanrednom profesorkom na Katedri za socijalnu psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Istinomer započinje upravo pitanjem da li je, grubo rečeno, glupost preduslov za prihvatanje teorija zavjere.
Najlakše bi bilo otpisati teoretičare zavjere kao naivne i neinteligentne i tako ih marginalizovati. Istraživanja u svijetu i kod nas, međutim, ne pronalaze veze između inteligencije i obrazovanja i vjerovanja u teorije zavjere; teorije zavjere nisu karakteristične ni za jednu sociodemografsku grupu – jednostavno, ušle su u mejnstrim i jednako su prisutne u svim slojevima društva – objašnjava sagovornica Istinomera.
Na reprezentativnim uzorcima pokazuje se da više od 90 odsto populacije vjeruje barem u jednu teoriju zavjere, a da najbolje možemo predvidjeti sklonost ka vjerovanju u jednu teoriju zavjere vjerovanjem u drugu, koliko god bile različitog sadržaja. Kada razgovaram s ljudima o teorijama zavjere primjećujem da su skloni da osuđuju teoretičare zavjere sve dok ne stignemo do narativa u koje sami vjeruju i ne smatraju ih teorijom zavjere – zavjera jednog čovjeka je istina drugog.
Kada govorimo o psihološkim motivima koji stoje iza teorija zavjere, to su obično potreba za izvjesnošću i kontrolom – teorije zavjere nam daju objašnjenja za događaje koji nas uznemiravaju ili plaše, a bilo kakvo objašnjenje bolje je od nikakvog; bilo kakva izvjesnost bolja je od slučaja.
Uprkos kritičnosti prema teorijama zavjere, istorija nas uči da zavjere postoje. Koje su ključne razlike između teorija zavjere i zavjera?
Činjenica je da su zavjere postojale kroz istoriju i da i dalje postoje. Mogu se, međutim, uočiti važne razlike između zavjera i teorija zavjere. Uspješne zavjere su obično vezane za jedan događaj, dok su teorije zavjere često „superzavjere“ i imaju za cilj da objasne odnose moći u svijetu – kako se odluke o važnim pitanjima zapravo donose u tajnosti i kontrolišu naše živote a da toga nismo svjesni. U prave zavjere uključena je ograničena grupa zavjerenika, dok se u teorijama zavjere obično podrazumijeva da su stotine ili čak stotine hiljada ljudi uključene u manipulaciju i prikrivanje istine.
Tako, da bismo vjerovali u to da je Zemlja ravna, treba da pretpostavimo da uspješno međusobno sarađuju naučnici, vlade i institucije različitih zemalja s različitim partikularnim interesima, sve aviokompanije, sva osiguravajuća društva i njihovi zaposleni, i to tako uspješno da već decenijama uspjevaju da sakriju istinu od ostatka svijeta. Na kraju, prave zavjere, kao i sve ljudske tvorevine, nisu savršene – obično imaju i neke nenamjerne posledice. Teorije zavjere za ovo ne ostavljaju prostora – u njima sve ide po planu moćnih zavjerenika, nema mjesta za slučajnost ili grešku.
Nedavno su istraživači naše laboratorije preveli priručnik o teorijama zavjere koji je rezultat rada ne jednom evropskom projektu, i dostupan je za preuzimanje ovdje, za sve radoznale.
Stigmatizacija teorija zavjere je relativno nova pojava? Da li se dijelom i time može objasniti to da visokoobrazovani ljudi, ljudi iz naučnih i akademskih krugova doprinose širenju teorija zavjere?
Obrazovanje, kao što istraživanja pokazuju, nije pretjerano efikasan štit protiv vjerovanja u teorije zavjere. Po mom sudu, međutim, posebno je opasno kada ljudi sa ekspertizom u jednoj oblasti nastupaju kao „univerzalni eksperti“ i interpretiraju i prenose znanja iz oblasti u kojima su zapravo laici, kao i publika. Tako se razne poluinformacije, lažne vijesti ili konspiratorni sadržaji mogu zaogrnuti tom lažnom ekspertizom i djelovati kredibilnije.
Šta je fenomen „zavjera bez teorije“ i kako je on povezan s razvojem interneta?
Iako i dalje postoje dobro obavješteni teoretičari zavjere koji vjeruju u zamršene narative i obavještavaju se o predmetu svog vjerovanja iz najraznovrsnijih izvora, pa o tome zapravo znaju više od prosječnog „nezavjerenika“, oni su u suštini malobrojni. Mnogo su brojniji oni koji vjeruju u takozvane „zavjereničke glasine“, imaju slutnje o tome da stvari nisu onakve kakvim se čine, a nisu o tome mnogo čitali, ne umiju da obrazlože ni elaboriraju zbog čega se događaji odvijaju onako kako se odvijaju – jednostavno, neodređeno sumnjaju u većinu zvaničnih verzija događaja.
Smatra se da tom stanju umnogome doprinosi internet gdje su sadržaji dati u kraćoj formi, pojednostavljeni, bez slojevitosti. Mi, međutim, i dalje imamo iluziju obavještenosti – neko ko je pogledao desetine YouTube videa ili ispratio
na stotine tvitova za sebe smatra da vlada određenom oblašću. Tako se prenose krnje, pojednostavljene teorije zavjere, koje često nisu više od nagovještaja („vidite šta nam rade“, „ne budite naivni da vjerujete šta vam se kaže“, „sve su to interesi moćnika“), ali ostavljaju utisak da onaj ko ih prenosi zna nešto što drugi ne znaju.
Može li se procijeniti u kojoj mjeri je bujanje teorija zavjere vođeno komercijalnim interesima? Nedavno je dokumentarni film „The Social Dilemma“ usmjerio ogromnu pažnju javnosti na to da je prosto „algoritam takav“ da podstiče širenje sadržaja koji su „unosniji“, a to su lažne vijesti, dezinformacije, teorije zavjere…
Kao što su negativne vijesti atraktivnije od pozitivnih, tako su i „alternativne“ verzije događaja atraktivnije od zvaničnih. Vijesti koje su emotivno nabijene ili izazivaju moralno zgražavanje imaju mnogo više šansi da budu podijeljene od
neutralnijih ili umjerenijih. Algoritam društvenih mreža još više favorizuje takve sadržaje tako da oni bivaju dvostruko privilegovani. Uz to, ljudi ostaju u svojim „informacionim balonima“ i najčešće komuniciraju s istomišljenicima, izloženi
su vijestima u koje već vjeruju, što dodatno osnažuje prvobitna vjerovanja i osjećaj da su ona istinita.
U pomenutom dokumentarcu profesorka Šošana Zubof kaže, parafrazirano, da je društvo zabranilo trgovinu ljudima i drogom, pa bi tako i „internet tržište“ moralo da pretrpi znatno striktniju regulaciju. Kako se suprotstaviti teorijama zavjere, a ne ugroziti slobodu govora?
Neke teorije zavjere nemaju očigledne štetne posledice, dok druge mogu da vode političkoj pasivnosti („zašto bih protestovao/glasao kad se odluke donose negdje drugo“), smanjenju volje za pro-ekološkim angažmanom, volontiranjem ili zdravstveno štetnim ponašanjima (izbjegavanju pregleda kod ljekara, nepridržavanju preporuka, pribjegavanju neprovjerenim alternativnim tretmanima).
Sve su glasniji oni koji smatraju da njihovo širenje treba striktnije regulisati. To, međutim, može da znači cenzuru nepoželjnih sadržaja. Neki od modela koji se sada testiraju podrazumijevaju da se korisnik obavijesti da su sadržaj kome želi da pristupi kao netačan označili nezavisni izvori, a da korisnik ima izbor da tom sadržaju ipak pristupi, uprkos obavještenju. Nevolja je, međutim, u tome što ljudi skloni vjerovanju u teorije zavjere po definiciji sumnjaju u nezavisnost
izvora, pa time i u oznaku „neistina“ koja stoji uz različite vijesti. Zbog toga je teorije zavjere teško razbiti direktnom konfrontacijom (suočavanjem s činjenicama), već je potrebno razumijeti motive onih koji u njih vjeruju.
Na koncu, imate li „omiljenu“ teoriju zavjere?
Ako treba da biram, najzanimljivije mi je vjerovanje da je Zemlja ravna, prije svega zbog toga što se to vjerovanje u principu da eksperimentalno provjeriti. U odličnom dokumentarcu „Behind the Curve“, najzagriženiji članovi zajednice ravnozemljaša čine upravo to – pokušavaju da dokažu da ne postoji zakrivljenost zemlje, služeći se naučnim eksperimentima. Iako podaci do kojih dolaze ne idu u prilog njihovom uvjerenju, naprotiv, to ih ne obeshrabruje da
dalje pokušavaju.
Osim toga što je psihološki zanimljivo posmatrati kako ljudi iskrivljuju činjenice tako da odgovaraju njihovim uvjerenjima, zanimljivo je posmatrati i kako oni pokazuju izvjesnu naučnu radoznalost i želju da aktivno saznaju. Uz to, zajednica ravnozemljaša je posebna zbog toga što je to vjerovanje toliko udaljeno od zvaničnog da su članovi upućeni jedni na druge (druže se, zabavljaju, vjenčavaju), a ostatak svijeta smatraju drugom, tuđom zajednicom. U to smo mogli da se uvjerimo prije neki dan, kada je došlo do već čuvene diverzije u Fejsbuk grupi Ravna Zemlja, a članovi se pitali ko je pustio „globusare“ (alternativno „globunjare“) u grupu.