Devedesete godine će, osim po inflaciji i bombardovanju, svima ostati upamćene po procvatu kriminala.
Dokumentarni film "Vidimo se u čitulji" pokrenuo je lavinu, koja je na površinu "izbacila" mnoga "velika" imena iz podzemlja. "Momci sa vrelog asfalta" redovno su se pojavljivali u medijima, što su čak koristili za lične prozivke i prijetnje. Odgovori su često stizali na ulici u vidu smrtonosnih rafala.
Kako u pomenutom filmu reče Bata Trlaja, bila je to "mala bara puna krokodila". Od svih tih "krokodila" izdvojili smo sedmoricu koja bi s pravom mogla da ponesu epitet "kraljeva podzemlja" devedesetih godina prošlog vijeka.
Romeo Savić: Rat protiv policije
Jedan od takozvanih kraljeva beogradskog podzemlja tvrdio je da nije kriminalac jer prodaje samo drogu otetu od dilera koji su radili za policiju.
Na pitanje Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autora kultnog filma "Vidimo se u čitulji" i knjige "Kriminal koji je promijenio Srbiju", kako bi onda objasnio to što radi i šta zapravo jeste, odgovorio je: "Nisam kriminalac, već čovjek koji mora da radi neke stvari. Ne privlače me velike pare i zato sam normalan. Ali para imam, a ako bog da, imaću ih i više".
Devedesete godine su, posmatrano iz današnjice, bile veoma čudne: kao što su danas u modi starlete, tada su kriminalci punili novine intervjuima. Romeo Savić je u svojim javnim istupima govorio:
"Otimao sam robu i kola policajcima i ljudima koji su u jakom srodstvu sa zakonom. Volio sam da to radim onim inspektorima koji su i sami kriminalci, a nisu imali smjelosti da stanu naspram mene. Možda sam i pretjerivao u toj želji, ali kunem se da niko normalan i pošten od mene nije stradao. Uvijek sam otimao od cinkaroša, pijanaca, indijanaca... Ponižavao ih i maltretirao. Često sam to činio zbog drugih. Posle me je i to mnogo koštalo".
Bio je Beograđanin, ali je mnogo vremena provodio u Novom Sadu, gdje mu je živjela djevojka. Objašnjavao je da ga je to robinhudovsko suprotstavljanje dilerima u policiji koštalo:
"Uništili su mi vezu s djevojkom do koje mi je mnogo stalo... Ne mogu ni da zamislim kako su me predstavili kod djevojke koja to ničim nije zaslužila".
Posle rušenja Miloševićevog režima ispostavilo se da je Državna bezbjednost raspolagala sa nekoliko stotina kilograma droge. A još 1994. godine Romeo Savić uporno je ponavljao da ulični prodavci droge rade za dilere koji u Ministarstvu unutrašnjih poslova rade kao inspektori. Posle jednog njegovog intervjua pozvali su ga u MUP i od njega zatražili da demantuje svoje optužbe. Odbio je, a urbana legenda kaže da im je rekao da svoju izjavu samo može da dopuni imenima policajaca koji sarađuju sa narko-dilerima. Tada su povukli svoj zahtjev.
Okolnosti smrti Romea Savića nikada do kraja nisu razjašnjene: u tri sata posle ponoći 8. novembra 1994. godine dobio je na pejdžer poruku da se javi dvijema djevojkama. U četiri sata je izašao, u šest je nađen mrtav pred vratima svog stana: jedna od potpisanih djevojaka tvrdila je da nikakvu poruku nije slala... Imao je 24 godine.
Zvanična verzija bila je da je smrt nastupila posle tableta kojima je htio da neutrališe dejstvo kokaina. Podzemlje je vjerovalo da su mu se osvetili policajci dileri.
Bane Grebenarević: Pištolj, ne teretana
U knjizi "Kriminal koji je izmijenio Srbiju" na početku jednog poglavlja se kaže:
"U spremnosti da se prilagodi najtežim okolnostima krije se osobenost ljudske vrste, primijetio je neko. Zimskih noći 1993. godine, u redovima ispred banaka, desetine hiljada štediša stavilo je na provjeru ovu tezu. Možda im se do svijesti probilo da su ostarili ali da mudrost nisu stekli. Mladi su izvlačili pouku. Njihova ‘mudrost’ bila je surova i očajnička: ako je život prevara, zašto se ne prikloniti varanju? Ako je bilo dozvoljeno ubijati glađu i beznađem, zašto oni ne bi bili ruka eutanazije?” Bila je to i priča o "heroju sa asfalta" Banetu Grebenareviću.
Imao je 20 godina kad je Tufegdžiću i Kneževiću rekao:
"Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikog u gradu ko ga može pobijediti u tuči 'na ruke'. Mora biti da on živi u Konanovo doba. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilduje, ja vježbam u streljani".
Sa novinarima je u ljeto 1994. razgovarao u Budimpešti, gdje se sklonio od policije, pošto je nekoliko mjeseci ranije upao u jednu teretanu i pucao u Sredoja Šljukića Šljuku, ali je stradala samo djevojka Tanja Nikolić, koja se tu slučajno zadesila. U jedan od najskupljih budimskih restorana odveo ih je Grebenarevićev "predstavnik za štampu" Zoran Šubara, kako im se bez ironije predstavio mladić u "versaće" odijelu.
"Najbitnije je da čovjek zna šta hoće", zabilježili su riječi Grebenarevića, koji je dodao:
"Važno je opstati na beogradskom asfaltu. Ali to rijetko kome uspijeva: Beograd je neponovljiv, teško ga je porediti s drugim evropskim gradovima. Svaka nedjelja je novo dokazivanje, novo iskušenje. Ako si poznatiji, lakše ti je. Važno je dobro osmisliti marketing i ne praviti greške na početku. Ako se samo jednom nisi pokazao kao muškarac i nisi uzvratio, sve pada u vodu. Prvi put kad sam pao u zatvor, sa 15 godina, rekao sam sebi: Ideš do kraja!"
Za ime Baneta Grebenarevića vezivalo se ubistvo jednog dilera deviza. A on sam, po povratku iz Mađarske, preživio je dva atentata: prvi put je eksplozija raznijela zid kuće u kojoj je jedno vrijeme stanovao, dok su mu drugi put u centru grada pucali u leđa, ali je imao pancir.
Jugoslovenska fudbalska reprezentacija igrala je 27. marta 1996. sa Rumunijom kad je Grebenarević izašao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom sjeo u svoj crni "korado". Čim je auto krenuo niz ulicu, odjeknuli su rafali. Napadači su pripucali iz dva pravca, najvjerovatnije iz "kalašnjikova". Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogli panciri koje su imali na sebi.
Goran Vuković Majmun: Ubica Ljube Zemunca
Ubice Gorana Vukotića su poznate: riječ je o dva policajca koji te večeri nisu bili na dužnosti. Ovaj slučaj nikada nije razjašnjen i ostalo je nepoznato da li su ih angažovali prijatelji Ljube Zemunca, neki drugi kriminalci ili Državna bezbjednost.
Goran Vuković "Majmun" ubio je u Frankfurtu, 1986. godine, najvećeg beogradskog kriminalca Ljubomira Magaša, poznatijeg kao Ljuba Zemunac i u srpskom podzemlju po tome ostao upamćen.
"Ni tada kad se to desilo ja Ljubu nisma prvi napao: oni su na mene kidisali. Da si, u ne znam kakvoj svađi, ako ideš sa ženom, ako ti je tu familija, niko se ne napada, sve se zaboravlja, to je uvijek među nama bio neki nepisani zakon. Pa nisam valjda mogao da dozvolim da me Ljuba potcjenjuje pred rođenom ženom?!", pričao je svojevremeno Vuković.
"U trenutku smrti Ljuba nije bio naoružan, a on i njegovi su mislili da nisam ni ja. Nije bilo jednostavno ubiti Ljubu Zemunca, najveću legendu jugoslovenskog i evropskog podzemlja. Bio je vrlo opasan i okretan. Znao je šta ga gdje čeka. Mnogi su pokušali da ga likvidiraju, a prije mene ga je u Milanu upucao u stomak samo Kole Debeli. Od Ljubine pogibije najmanje sam ja izvukao korist", zaključio je Goran Vuković.
"Majmun" je ubijen 1994. godine.
Bojan Petrović: Smrt u "jaguaru"
Sedamdesetih i osamdesetih jugoslovenska prijestonica važila je za jednu od najsigurnijih u svijetu. Beogradski kriminalci “kod kuće” nisu kršili zakon, jer im je bila neophodna baza iz koje su polazili u pljačkaške pohode u Evropu, ali i utočište posle akcije. Kad su Jugoslaviji uveli sankcije i zatvorili granice, nove generacije više nisu imale priliku da vide svijet. Suženih vidika i provincijalne svijesti, potpuno su uništile ono viteško što je postojalo u podzemlju. Ovako je otprilike tvorcima filma "Vidimo se u čitulji" govorio Bojan Petrović, rođen 1962. godine, jedan od ondašnjih "crnih bisera".
Otac mu je bio visokopozicionirani operativac Državne bezbjednosti, koji je 1966. napustio taj posao i preselio se u Evropu. Držao je noćni klub u Švedskoj. Jednom prilikom ubio je u samoodbrani, pa je upućen u zatvor. Bojan je imao 22 godine kada je preuzeo vođenje kluba koje je važilo za stecište evropskog džet-seta. Njegov otac stekao je zavidnu imovinu: Petrovići su imali kuće i stanove, osim u Švedskoj, i na Crnogorskom primorju i u Beogradu, a Bojan je pred sobom imao miran i udoban život. Ali prijateljstvo s Borisom Petkovim, kriminalcem koji je bio u sukobu s jednim od vođa podzemlja Rankom Rubežićem, izmijenilo mu je život.
Zbog učešća u Rubežićevom ubistvu decembra 1985. osuđen je na šest godina zatvora. Uhapšen je godinu dana kasnije i upućen na izdržavanje kazne. A kad je izašao na slobodu i otisnuo se u bijeli svijet, veliku podršku predstavljali su mu kumovi Slobodan i Brano Šaranović, kriminalci evropskog formata. Od početka devedesetih godina Bojan Petrović se u Švedskoj, sa drugovima, posle pljački banaka okreće reketiranju.
"Posle samo nedjelju dana mnogi su nam davali procenat od klubova i restorana jer su nas se plašili. Lično sam pregovarao s vlasnicima grčkog restorana 'Bahus', ali oni nisu poslušali moj predlog. Onda dođu Čarli, Hasa i još nekoliko drugova, ponijeli su 20 litara benzina. Ušli smo baš u subotu uveče, kad je bio prepun. Počeli smo da polivamo benzinom, ali više da ih zaplašimo nego da izazovemo štetu, jer to nikome nije išlo u korist. Odmah su se predomislili i plaćali su nam 25 odsto, što je bila prilično dobra zarada ako se uzme u obzir da je restoran imao 500 stolova", pričao je Petrović.
Posle jedne pljačke, u spektakularnoj akciji policije koju je prenosila televizija, pohapšeni su i osuđeni na višegodišnje kazne, ali je posle izvjesnog vremena Petrović uspio da pobjegne. Nižu se godine pljački banaka u pretpraznično vrijeme, kad ima mnogo pazara, i samoposluga u Evropi, a zatim sklanjanje u Beograd.
U međuvremenu je uspio da postane jedan od beogradskih narko-bosova, ali i da se posvađa sa Petkovim i sa tri metka rani ga u stomak. Nešto posle ponoći 28. februara 1998. braon "jaguar" s kotorskim tablicama zaustavio se na semaforu na uglu Ulice carice Milice i Brankove. S kraja kolone automobila koji su čekali zeleno, uz škripu guma, izletio je "fijat" bez registarskih oznaka i stao pored "jaguara". Dva nepoznata mladića izrešetala su vozača i suvozača u njemu, a onda dali gas i sjurili se ka Novom Beogradu. Tako su ubijeni Bojan Petrović i njegov drug Zoran Bogdanović Kepa.
Mihajlo Divac: Nije bježao ni od metka
"To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, mnogo se uplašio", ispričao je Mihajlo Divac o trenutku kada je na njega pucao Luka Bojović.
Bokser s Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih likova, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj.
Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su - srčanost.
Dobro obavješteni poznavaoci prilika u novobeogradskom podzemlju svojevremeno su za Kurir ispričali da vođa grupe sa Novog Beograda, Dejan Stojanović Keka, nikada nije krio da mu je upravo Mihajlo Divac idol, a u određenim krugovima je poznato da je od njega preuzeo par bizarnih običaja o kojima, ipak, nisu htjeli detaljno da govore.
O srčanosti ovog momka govore brojne anegdote poput one iz zatvora. Naime kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije htio da ga pusti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli da pljušte po njemu.
Trenirao je boks i pripadao "ekipi sa Zvezdare" iako je živio na Novom Beogradu. Za razliku od ostalih iz kriminalnog miljea, Divac nije mnogo volio da daje intervjue:
"Neću da budem novinska zvijezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike prosto me podilazi jeza", pričao je podsmješljivo.
Bio je član 63. padobranske brigade, a kasnije i vojne policije. Prema riječima vojnih lica, Divac je bio odličan i disciplinovan vojnik.
Poginuo u obračunu u novobeogradskom hotelu "Putnik" 12. februara 1995. godine. Tu su bili smješteni učesnici bokserskog turnira "Beogradski pobjednik" i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Posle nekoliko razmijenjenih riječi, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da bježe jer je "izranjavao ljude". Usmrćen je metkom u leđa.
Aleksandar Knežević Knele: Princ beogradskog asfalta
Aleksandar Knežević Knele rođen je 27. aprila 1971. godine u porodici Vladanke i Dušana Kneževića kao prvo od dvoje djece. U osnovnoj školi je bio odličan đak, a kada je imao 12 godina jedva je preživio penicilinski šok. Pet godina kasnije je zbog svog mladalačkog revolta sijevnuo blic foto-aparata u oko i gotovo oslijepio.
Na Voždovcu je bio poznat kao sportista i vatreni navijač Crvene zvezde. Krajem osamdesetih upoznaje Voždovčanina Đorđa Božovića Gišku, sa kojim postaje veliki prijatelj.
Kao Giškin miljenik , Knele je učestvovao je demonstracijama 9. marta 1991. i u stvaranju Srpske garde, oružane formacije Draškovićevog SPO. Ali kad je Giška ubijen, Knele je počeo da radi za režim Slobodana Miloševića, pa je 1992. organizovao razbijanje studentskog protesta u Beogradu.
Bio je žestok momak, predvodnik dizelaške generacije, a pojedini su ga nazivali i "princem beogradskog asfalta".
Knele, koji se smatra tvorcem "dizel generacije", ubijen je 28. oktobra 1992. u apartmanu 331 hotela "Hajat", kada je imao samo 21 godinu.
Zvanično, njegovo ubistvo nikada nije dobilo epilog, a njegov život i kriminalnu karijeru i danas, skoro tri decenije kasnije, prate brojne kontroverze.
Kada je sobarica pronašla njegovo telo u lokvi krvi sa licem okrenutim ka podu, na ogledalu je krvlju bila ispisana poruka: "Broj 1".
Prije dvije godine objavljeni su dokumenti tajnih službi koja rasvjetljavaju ovu likvidaciju i iz kojih se jasno vidi da je policija znala ko je povukao oroz. U bilješci se navodi da je Radoslav Trlajić, zvani Bata Trlaja, ispričao da je Knele bio u sukobu sa Mišom Cvetinovićem zbog džipa koji je Knele oteo. Goran Vuković je pokušao da ih pomiri, ali u tome nije uspio.
"Miša je došao kod Kneleta u hotel da se, navodno, sporazumiju oko kola. Kada su ušli u Kneletovu sobu, Miša ga je na prepad ubio s leđa, pucajući iz Ćentinog kolta 45 (Rade Ćaldović Ćenta, prim. aut.)".
Tučem, bodem, pucam Zatvor i rijaliti
"Nimalo slučajno izborio je status medijskog miljenika. U svijetu kom pripada nazivaju ga kraljem marketinga i ceremonijal-majstorom, ‘promoterom postmodeme srpskog kriminala", piše u knjizi "Kriminal koji je izmijenio Srbiju" o Kristijanu Goluboviću.
A šta tek sad reći kada "Kiki", kako ga mnogi od milošte zovu, ne silazi sa TV ekrana kao učesnik rijalitija.
Kristijan Golubović je vjerovatno najpoznatiji protagonista filma "Vidimo se u čitulji".
On je u aprilu izašao iz "Zabele"; gdje je odležao osam godina zbog trgovine drogom. I prije ove kazne robijao je u Njemačkoj, ali i u Solunu. Hapšen je i tokom akcije "Sablja" zbog iznude, zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu. Samo godinu dana bio je na slobodi prije nego što je ponovo pao zbog droge.