Kao i ostali kriminalci tog vremena, ni njegov život nije bio dug.
Kriminalci devedesetih godina imali su specifičan način života - živjeli su u periodu kada su, nažalost, bili popularni te su se nerijetko osjećali nedodirljivim.
Uživali su u velikom i brzom novcu, raskošu, djevojkama, ali i u konstantnoj strepnji.
Upravo taj način života objasnio je Bane Grebenarević kada je u Budimpešti dočekao Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autore kultnog filma "Vidimo se u čitulji".
"Samo mi znamo kako izgleda godinama spavati na jedno oko, osvrtati se na ulici, ne izlaziti iz stana po mjesec dana, bježati od murije. Ali nećemo da budemo obični smrtnici. Za ieo život oni ne prožive što mi proživimo za jedan dan. Ponekad, desi se da ujutru imaš sve: novac, kola, djevojku, a uveče uzalud tražiš prenoćište. To je stvar izbora. Ako se čovjek samo jednom osjeti jakim, ne poželi nikada više da je slab. Po bilo koju cijenu" rekao je Grenenarević.
Rođen je 1974. godine u Beogradu i bio je dio Voždovačke bande. Iako jako mlad, volio je da se predstavlja starije nego što jeste i da ističe kako se "kriminalom bavi cijelog života".
"Ako se samo jednom nisi pokazao kao muškarac i nisi uzvratio, sve pada u vodu. Prvi put kad sam pao u zatvor, sa 15 godina, rekao sam sebi: `Ideš do kraja!`" riječi su koje je Grebenarević izgovorio novinarima.
Trudio se da djeluje elokventno i koristio je izraze koje možda ni sam nije poznavao, a mnogo toga je pripisivao utisku koji čovjek ostavlja.
"Kad jednom dođeš na glas, možeš da sklapaš velike poslove, da posreduješ, da živiš na foru. Nezakoniti poslovi mogu postati suvišni jer ti autoritet pomaže u pravljenju kombinacija”, bio je samouvjeren Grebenarević.
Imao je čovjeka za odnose s javnošću
Kako je duboko vjerovao, kao i veliki broj kriminalaca tog doba, da je jako bitan "odnos sa javnošću", Grebenarević je imao svog "portparola" - drugara Zorana Šubaru.
Upravo je Šubara sačekao novinare u Budimpešti, predstavio se ko je i sporveo ih do Grebenarevića. Obojica su bili vršnjaci i drugari od malena.
Pucao je na druge ali je pucano i na njega
Za Grebenarevića se vezuje ubistvo jednog dilera devizama, ali i još nekoliko pucnjava u kojima je učestvovao. Zapravo je u Budimpeštu, u kojoj je dočekao ekipu kultnog filma, pobjegao nakon pucnjave koja se desila 1994. kod SC "Olimp" kada je otvorio vatru na vođu Zvezdarskog klana - Sredoja Šljukića Šljuku. Tom prilikom, život je izgubila nedužna djevojka, devetnaestogodišnja Tatjana Nikolić.
Po povratku iz Mađarske, Grebenarević se dva puta izvukao iz pokušaja atetnata. Prvi put je eksplozija raznijela zid kuće u kojoj je tada stanovao, dok mu je drugi put pucano s leđa. Preživio je zahvaljujući panciru koji, žargonski rečeno, "nikada nije skidao".
"On u teretani, ja u streljani"
Upravo je u filmu "Vidimo se u čitulji" Grebenarević izgovorio rečenicu po kojoj je ostao upamćen do danas, a koja poprilično dobro opisuje njega samog.
"Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikog u gradu ko ga može pobijediti u tuči ‘na ruke’. Mora biti da on živi u Konanovo doba. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilduje, ja vježbam u streljani" izgovorio je tada.
Irešetan je u kolima
I, kao što je uobičajeni epilog priča o kriminalcima iz devedesetih (mada se ni danas previše ne razlikuje), i Bane Grebenarević je napustio ovaj svijet kao jako mlad.
"Što neko ne proživi za cio život, mi doživimo za jedan dan" takođe je replika iz kultnog filma koju je upravo Grebenarević izgovorio.
27. marta 1996. Grebenarević je izašao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom sjeo u svoj crni “korado”. Čim je auto krenuo niz ulicu, napadači su pripucali iz dva pravca, najvjerovatnije iz “kalašnjikova”. Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogli panciri koje su imali na sebi.
Obojica su, u trenutku smrti, imali 22 godine.