Goran Vuković zvani Majmun na kraju je stradao pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima
Goran Vuković zvani Majmun rođen je 1959. godine u Beogradu. Od pentranja po prozorima i provala u stanove do ubistva čovjeka koji se smatra "ocem" organizovanog kriminala u regionu, Vukovićev život bio je poprilično turbulentan. Ovo je priča o njemu.
Goran Vuković je od malena "sticao iskustvo" na beogradskom asfaltu. Kako je i sam bio sa Voždovca, uzor mu je bio Đorđe Božović Giška, sa kojim se družio još kao maloljetnik.
Prvi put dospijeva na robiju sa 24 godine, 1983. godine međutim tada je još bio mladi razbojnik kriminalac. Ipak, ubrzo mu se životni put drastično mijenja.
Javnosti je postao poznat 1986. godine kada je u Frankfurtu, ispred zgrade suda, upucao Ljubomira Magaša poznatijeg kao Ljubu Zemunca. Taj događaj ga je lansirao u sam vrh kriminalnog miljea tadašnje države, a razlog za ubistvo je, najvjerovatnije, osveta.
Ranije, prilikom jedne rasprave sa Magašem, na njega je zapucao Magašev prijatelj Cane kada su mu meci pogodili bubreg, jetru i debelo crijevo. Pukom srećom i uz pomoć prijatelja Borisa Petkova, Majmun je uspio da pobjegne. Postoji priča da se u Beogradu hvalio kako će ubiti Ljubu, inače vođu podzemlja u Frankfurtu tog doba.
Došavši u Frankfurt na suđenje koje je imao, i u pratnji supruge, Majmun je ugledao Ljubu i ekipu ispred zgrade suda, koji su takođe imali zakazan pretres.
Po izjavama Gorana Vukovića Majmuna, nije išao u Frankfurt da bi se svetio, čak je i samom Magašu rekao da je došao svojim poslom u Njemačku. Ipak, počela je rasprava ispred suda, Majmun je otvorio vatru na Magaša i ubrzo je postao glavna vijest u medijima.
Uhapšen je ispred zgrade suda smijući se, a za ubistvo Ljubomira Magaša poznatijeg kao Ljuba Zemunac, odslužio je kaznu od 5 godina u Njemačkoj.
Preživio je čak pet atentata
Goran Vuković često se nalazio na spisku za odstrel, pa je tako sigurnu smrt izbjegao čak pet puta.
Prvi put je na njega pucano iz ručnog bacača odnosno "zolje". Ovaj filmski pokušaj ubistva završio se srećno po Majmuna. Vrata na automobilu bila su otvorena a projektil je prošao između sjedišta i kroz Majmunove noge.
Drugi put je ispod njegovog automobila podmetnuta bomba. Vuković je bio prepoznatljiv u gradu pošto je vozio upeatčljivi bijeli "BMW 850CSi". Bomba ipak, na sreću, nije aktivirana a pretpostavlja se da vozilo i Majmun nisu odletjeli u vazduh jer je sa njim, kao suvozač, bio sin tada visokog i istaknutog generala.
Treći put, napadači su na Vukovića pripucali iz mraka. U rafalnoj paljbi Majmun nije mogao da vidi ko puca, ali je ostao dovoljno pribran da pobjegne i sačuva život.
Samo tri nedjelje nakon toga, na isti način neprijatelji su ponovo pokušali da ga likvidiraju. Tada je, kao i prethodni put, skokom u zaklon sačuvao svoj život.
Peti put desio se u blizini diskoteke "Luv". Vuković je vidio obrise u mraku, prišao i od momka kog je zatekao oteo škorpion kao i legitimaciju saveznog SUP-a. Tada je prišao još jedan mladić, počela je tuča a za njom i revolveraški obračun, Ispostavilo se da su u pitanju dvojica policajaca koji nisu bili na dužnosti, a od kojih je jedan pogođen sa šest metaka. Ranjeni policajac se oporavio, a ubrzo je cijela priča zaboravljena bez novih saznanja o sudbini dvojice policajaca.
Sačekuša i smrt
Ako je Gorana Vukovića kroz život pratila sreća, napustila ga je 12. decembra 1994. godine. Još jedan, i kako se ispotavilo koban napad na Vukovića, odigrao se ispred Jugoslovenskog dramkog pozorišta dok je ulazio u svoj prepoznatljivi "BMW".
Napadači su prišli iz parka "Manjež" i sasuli u smjeru Vukovića 25 metaka. Majmun je poginuo na mjestu dok je njegov prijatelj Duško Malov pogođen sa četiri metka, i dan kasnije podlegao je povredama.
Očevici kažu da je, prije nego što je počela pucnjava, Vuković pogledao ispod svog automobila da slučajno nije podmetnuta bomba, međutim nije očekivao rafalnu paljbu.