Krajem Drugog svjetskog rata, u maju 1945. godine, opustjelo vojvođansko selo Buljkes kod Novog Sada naselile su nesvakidašnje izbjeglice - komunisti iz Grčke.
Tamo su imali skupštinu, policiju, jedinstvenu valutu, novine, pozorište i ostale institucije zbog čega su ga neki nazivali „sedma jugoslovenska republika".
„To selo je postalo neka vrsta autonomne teritorije jer su jugoslovenske vlasti prepustile organizaciju života u selu pripadnicima grčke komunističke partije", kaže za BBC na srpskom istoričar i profesor Filozofskog fakulteta, Milan Ristović,a prenosi Kurir.
Oko 4.000 pripadnika ljevičarske Narodnooslobodilačke vojske Grčke (ELAS), oružanog krila Narodnooslobodilačkog fronta (EAM), pronašlo je u Buljkesu poslednje utočište od borbe. Među njima je bio Filo Kozmidis (36) partizan iz Soluna sa velikim ratnim iskustvom. Imao je porodicu i dvije ćerke u Grčkoj kojih se odrekao i tako ih spasio odmazde monarhista u ovoj zemlji.
Vremenom je broj stanovnika Buljkesa narastao na više od 5.000 ljudi. Grci su u njemu živjeli mirno do raskola između Tita i Staljina, posle čega je većina njih, krajem 1949. godine, napustila Buljkes i otišla u zemlje istočnog bloka. Manji broj je ostao u Jugoslaviji. Posle odlaska Grka, u Buljkes pristižu kolonisti uglavnom iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Like u Hrvatskoj i južne Srbije.
Selo je dolaskom novih stanovnika promijenilo ime u Maglić, po planini na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Magliću živi 2.486 ljudi, većinom Srba. Danas Grka i njihovih potomaka skoro da više nema u ovom selu.
Status autonomne teritorije ili „grčke republike u Jugoslaviji", kako Ristović naziva ovo selo u knjizi „Eksperiment Buljkes", dobijen je zahvaljujući vezi jugoslovenskih i grčkih partizana.
„Bili su u povlašćenom položaju i nisu imali tretman klasičnih izbjeglica, ali praktično jesu bili izbjeglice", kaže Uranija Kozmidis Luburić, profesorka na novosadskom Fakultetu tehničkih nauka i šefica katedre za fiziku.
Njen otac Filo je kao dijete prebjegao u Grčku iz rodne Odre u Turskoj. Posle Drugog svjetskog rata je ponovo postao izbjeglica. Ristović kaže da je glavni organ odlučivanja u komuni bio odbor, odnosno „seoska vlada" sastavljena od najuticajnijih ljudi od povjerenja Komunističke partije Grčke.
Pored odbora, u Buljkesu su postojale i druge institucije, poput policije i zatvora, kao i škola, štamparija, pozorište i bioskop. U seoskoj školi se odvijala nastava na grčkom jeziku, a iz štamparije je izlazila novina Glas Buljkesa, kao i druge publikacije i politički pamfleti, takođe na grčkom. Selo je imalo velike obradive površine i stočne farme, pa su se mještani mahom bavili poljoprivredom.
Osnivali su i zadruge a proizvodili su i opeku u nekadašnjoj njemačkoj ciglani. Buljkes je štampao novac - buljkeski dinar, koji je korišćen kao sredstvo plaćanja i važio je samo na teritoriji komune.
U knjizi „Drugi svjetski rat" britanski premijer Vinston Čerčil opisuje kako je u oktobru 1944. sa sovjetskim vođom Josifom Staljinom dogovorio da Grčka bude prepuštena „britanskom uticaju".
Grci koji su naselili Buljkes maja 1945. godine nisu se slagali sa tim sporazumom. Bili su većinom članovi Komunističke partije Grčke (KKE) i „najradikalniji pripadnici ELAS-a". Mali broj izbjeglica bili su civili - žene, djeca i stariji. Kada je u Grčkoj 1946. godine počeo građanski rat, Buljkes je postao centar za oporavak boraca i obuku novih kadrova, zahvaljujući jugoslovenskim vlastima koje su bile glavni saveznik „iz sjenke" Demokratske armije Grčke - komunističkih boraca u građanskom ratu.
Raskol između Tita i Staljina 1948. godine poremetio je život grčke komune.
Komunistička partija Grčke (KKE) podržala je rezoluciju Informbiroa i stala na stranu Staljina, što je dovelo do presijecanja glavnog kanala pomoći. Došlo je do podjele među Grcima u Buljkesu - na većinu koja je podržavala Staljina i manjinu koja je stala uz Tita. Ljudi sa obje strane su nestajali u međusobnim sukobima, a kasnije pronalaženi u bunarima, barama i kanalima oko Buljkesa.
Uslijedila je reakcija jugoslovenskih vlasti i njenih organa, prije svega Udbe. Filo Kozmidis je stao na Titovu stranu.
„Tito je za njega bio ličnost vrednija poštovanja od Staljina. Staljina nije mogao očima da vidi i smatrao ga je vrlo lošim komunistom, više diktatorom nego komunistom", kaže Kozmidis Luburić.
Filo je u sukobima među Grcima u Buljkesu izgubio dva dobra prijatelja - jednog „staljinistu" i jednog „titoistu".
„Prvi je završio u kanalu, drugi u bunaru", kaže Kozmidis Luburić.
Dodaje da je njen otac pokušao da ubijedi neke prijatelje da ostanu i da Staljin nije pravi izbor, ali bezuspješno. Zbog političkog stava, na Kozmidisa je dva puta pucano. Jednom dok je šetao ulicom sa Uranijom, držeći je za ruku.
„Ja sam bila jako mala i nisam znala šta se dešava. Sjećam se samo da me je tata bacio na zemlju i da ga je metak okrznuo po uvetu", prisjeća se ona.
O ovom događaju nije htio da priča. Uranija je uvjerena da su to bili Grci, ali nikada nije saznala da li bili iz Grčke ili iz Buljkesa.
Nakon niza incidenata i svađe između jugoslovenskog rukovodstva i predstavnika KKE, u septembru 1949. godine ukida se „sedma jugoslovenska republika" Buljkes.
„Većina je donijela odluku da treba da ode iz Jugoslavije, u zemlje gdje možeš da nađeš one koji su na tvojoj ideološkoj liniji, a ne kao 'ideološki jeretici' Jugosloveni", objašnjava profesor Ristović.
Transportovani su vozom preko granice u Mađarsku, odakle su pojedini novi dom našli u Poljskoj i tadašnjoj Čehoslovačkoj, a bilo je i onih koji su stigli do Taškenta, glavnog grada Uzbekistana. Grčki komunisti i njihovi potomci su u domovinu mogli da se vrate tek posle 1981, kada je vlada Andreasa Papandreua donijela Zakon o nacionalnom pomirenju, dozvolivši bezbjedan povratak političkih izbjeglica iz građanskog rata.