Cijepanje SFRJ, ratovi, inflacija, sankcije i politika Slobodana Miloševića samo su neke od stvari na koje pomislimo kada se sjetimo turbulentnih devedesetih godina u našem regionu.
Sve već navedeno dovelo je i do polarizacije u društvu. Dijelili smo se na one koji nemaju ništa, i na one koji imaju sve. Na one koji su na ulicama u redovima čekali šećer, i na one koji su tim ulicama gospodarili. Rijetko ko je još živ od onih koji su važili za gospodare glavnom grada SFRJ - Beograda. Najviše njih ubijeno je u krvavim obračunima kriminalnih klanova, još jednom od obilježja 90-ih.
Ime Kneleta, Giške, Arkana ili Bojana Banovića danas možemo da čujemo u emisijama, a sjećamo ih se po nevjerovatnim urbanim legendama i stilu oblačenja koji je obilježio cijelu jednu generaciju ove zemlje na kraju prošlog vijeka.
O šuškavim trenerkama, kožnim jaknama, patikama sa vazdušnim đonom i “pederušama” pričao je Bojan Savić, najveći kolekcionar i poznavalac garderobe i kulture 90-ih.
“To je bila moda tad, to se nosilo kao detlići su bili svi, bukvalno, šareno. Šta god dohvatiš, obučeš. Bitno je bilo samo da je firmirano, znači gore mora da bude neka dobra trenerka ili neka majica, farmerke su morale da budu ili Replay ili Diesel, patike dolje moraju da budu obavezno neke popularne u to vrijeme i sve je to moralo da bude ukomponovano i u brendovima. E a sad boje i to da li treba da se složi, to sad više i nije bilo tako bitno.” kaže Savić.
Skupe trenerke bile su obavezno upasane u pantalone, raskopčane i raširene tako da se ispod, na majici ili golim grudima, vidi kajla. Za samo jednu brendiranu trenerku, opasni momci znali su da izdvoje i do 350 maraka, i to u vrijeme najveće inflacije kada su se plate kretale od 5 do 10 maraka.
Za najjeftiniji pejdžer, još jedan od simbola tog vremena, morao si da izdvojiš 260 maraka. Pejdžeri, koliko su tada bili popularni, toliko se za njih danas ni ne zna da su postojali.
„To je služilo da te neko nađe kada si ti van kuće, jer mi smo imali svi fiksne telefone, kad si van kuće, da ti stigne poruka da te neko traži, da ti pojuriš na fiksni telefon i da mu se javiš” objašnjava Bojan Savić.
Zatim su se pojavili i prvi mobilni telefoni, sa antenama na izvlačenje. Baterije su im trajale po pola dana, ali su zato bili toliko sklupi da su mogli da ih imaju samo bogati i kriminalci.
„Samo gornji dio neke trenerke je mogao da košta i do 350 maraka, i onda sve je jasno – kad se neko pojavi u toj trenerci i još malo zlata, telefon, nema šta njega ti da pitaš šta je on, samo se skloniš sa strane i to je to“ priča Savić i dodaje da cijena nikada nije bila bitna, važno je bilo da bude firmirano, šareno i upasano tako da bi se vidjela marka farmerki, ali i skup kaiš.
Stil sličan ovome postojao je već u Holandiji, kod jedne od subkulturnih grupa. Ali, za razliku od nas, niko u Holandiji nije upasivao trenerke u pantalone. Kao kreator ovog stila pominje se isključivo Knele, koji je za to imao i modni, ali i praktičan razlog.
Pored toga što brendovi nisu smjeli da ostanu neprimijećeni, Knele je morao da brine i o nečem drugom. Naime, jedan od najpoznatijih kriminalaca, u vrijeme kada je tek počinjao, još uvijek nije imao dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja. Pred svakim pokušajem policije da ga legitimiše, Knele je morao da bježi. Kako pištolj koji mu je stalno bio za pojasnom ne bi izgubio u tom bijegu, Knele je počeo da upasuje trenerku u pantalone, stezao je kaiš što više, zatvarao jaknu ili trenerku do grla i tako bježao sa svojim oružjem.
Kasnije, kada su svi bježali od njega, a on ni od koga više, Knele je i dalje furao ovaj fazon. Kao simbola i idola generacije počeli su da ga kopiraju oni po statusu niži od njega, pa čak i klinci na ulici.
Tako su svi upasivali trenerke u farmerke, šišali se “na ćelavo” i nosili kajle, a mnogi nisu ni znali zbog čega tačno. Za to vrijeme, dok su oni igrali basket na ulicama, Knele je igrao ruski rulet sa svojim životom sve dok 28. oktobra 1992. godine nije ubijen u sobi 331 beogradskog hotela Hajat. Njegovo ubistvo, kao i veliki injegovog života, ostalo je misterija.