Krvavih devedesetih, kada je svaka smrt bila tragična, jedna je tragedija ostala za stalno pamćenje, podsjećanje i upozorenje
“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama sarajevske rijeke Miljacke, spojeni u posljednjem zagrljaju”.
Pet dana nakon tragedije, ova je rečenica obišla svijet zahvaljujući novinaru Rojtersa Kurtu Šroku.
Imali su 25 godina i namjeru da pobjegnu iz rata i grada u kojem su oboje rasli. Različite konfesije i nacionalni naboj mogli su da sruše jednu državu, ali ne i ljubav Boška Brkića i Admire Ismić.
Prije 27 godina, njihovu ljubav snajperski hici učinili su vječnom.
Upoznali su se 1984. godine na Olimpijadi, devet godina su proveli zajedno, pripremali se za vjenčanje, a to što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije bila prepreka ni njima ni njihovim porodicama.
Ipak, smetalo je to onima koji su mecima dokazivali da je njihova vjera iznad one kojoj pripadaju njihove dojučerašnje komšije, prijatelji, sugrađani...
Iz Sarajeva su Boško i Admira htjeli otići preko Grbavice, koju je u to vrijeme kontrolisala Vojska Republike Srpske, dok je ostali, veći dio grada kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Vjerujući da je primirje na snazi, pokušali su pretrčati “brisani prostor”.
Preći most na Vrbanji i pobjeći u slobodu koja u ljubavi ne gleda na razlike - to je bio plan.
Nisu uspjeli.
Prvi metak usmrtio je Boška, drugi smrtno ranio Admiru.
Smogla je snagu da dopuzi u zagrljaj Bošku i tu je izdahnula.
„Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane - Armije BiH, i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Vojske Srba, neko ih je pogodio“, pisao je novinar koji je svijetu prikazao sarajevsku tragediju.
Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
Tek osmog dana Vojska Republike Srpske izvukla je njihova tijela s mosta i sahranila ih u Lukavici. Godine 1996, nakon što se rat završio, Admirini roditelji prebacili su njihove posmrtne ostatke na groblje Lav, gdje su zajedno sahranjeni.
Ko je ubio dvoje mladih i pored toga što je prema brojnim svjedočenjima, bio dogovoren njihov izalazak iz grada pod opsadom, još uvijek nema odgovora... Istraga nikada nije pokrenuta, optužnica nikada nije podignuta.
Samo jedna pretpostavka sa čije su strane opaljeni meci izazvala bi konflikt koji nije bio vrijedan ovakve ljubavi ni u vrijeme kada su Boško i Admira planirali budućnost, a kamoli nakon njihove smrti.
Ostaje uspomena na sarajevske Romea i Juliju i jedan zagrljaj koji ni smrt nije mogla prekinuti.