Najteže mi je pao period osnovne škole. Djevojčice su u to vreme imale sandale s kaišem, dokolenice i suknjice, plave i crne. Čeznula sam da budem jedna od njih...
Ovim riječima je počela svoju priču Elena, jedina vidljiva transrodna žena u Sarajevu.
Često su me napadale što ih gledam, a nisu bile svjesne da gledam šta nose, a ne njih", dodala je.
Sve je, kaže, počelo od samog rođenja, kad je utvrđeno da ima višak hormona estrogena.
"Majka je rodila tri sina, a uvijek je željela da dobije ćerku. Sjećam se da mi je nekad oblačila haljinicu sa mnogo cvjetića i cipelice. Moja najveća tuga postala je kad su te iste djevojčice dobile lijepo lice, grudi… Sve mi je daleko. Prinuđena sam bila da kradem sa štrika neke ženske stvari. Od 18. do 21. godine ja sam bila u jednoj velikoj borbi, krizi, hormonski napadi bili su konstantni", ispričala je Elena.
Ali, sa 23 godine upoznala je svoju suprugu, s kojom je, kako kaže, bila u braku više od 40 godina. Mislila je da je žena možda može smiriti i da će sve nestati. Kaže da je supruga dosta uticala, ali da je feminizam rastao.
"Na samom početku rekla sam da sam feminizirana osoba. Ona je bila toliki drug da mi je rekla da to nije problem, ali da nemam posla ni sa muškarcima ni sa ženama. Kupovala sam joj ono što bih voljela da vidim na sebi. Ali, 20 godina nisam bila ni muško ni žensko. Meni su se povratili ženski hormoni i onda sam se odlučila na tranziciju, u kojoj sam, evo, četiri i po godine", istakla je Elena, dodavši da je poslednji hormonski napad bio 3. aprila 2014. godine.
Pojašnjava da nije znala za tranziciju, jer je odrasla u Bosni i Hercegovini, u kojoj je to još tabu tema. Kako kaže, tokom prve tri godine tranzicije, izgubila je skoro 200 prijatelja, prošla je mnoga poniženja, ali je uspjela sve nadvladati i biti ono što želi.
Na proljeće ove godine Elena bi trebala na operaciju u Beograd, koja košta skoro 800 eura.
"Još nemam tačan termin za operaciju. Sama operacija kad nemate njihovo državljanstvo košta 10.000 eura. Ja imam državljanstvo BiH, ali i Srbije. Redovno pijem hormone, koji su u BiH znatno skuplji nego u Srbiji", zaključila je Elena.
Elena pojašnjava kako od penzije sebi ne može ništa priuštiti, ali da su joj velika podrška i pomoć transrodne osobe.
Prve dvije godine tranzicije Elena je provela u Beogradu i, kako kaže, spavala je po kartonima na ulici samo kako bi mogla sebi kupiti hormone.
"Uzimala sam stvari iz kontejnera, niko mi nije htio zdravo reći, a ne da mi pokloni neku stvar. Nikome ne bih poželjela tranziciju ako to zaista nije. Imam podršku sina. Ne znam gdje ću živjeti posle operacije. Kad hodam Čaršijom, vidim na 50 metara ko mi ide u susret. Ukoliko je muška grupa, pređem na drugu stranu", dodala je Elena.