Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka arheolozi su na lokalitetu Gomolava, nedaleko od zavoja Save južno od Novog Sada, otkrili masovnu grobnicu sa posmrtnim ostacima 77 žena i djece.
Grob je bio star oko 2800 godina, a više od polovine sahranjenih činila su djeca mlađa od 12 godina. Na prvi pogled, prizor je podsjećao na posledice prirodne katastrofe, poput epidemije koja je pokosila najmlađe i najslabije članove jedne zajednice.
Masakr umjesto epidemije: tragovi nasilja i genetski dokazi promijenili sliku o grobnici
Međutim, nova analiza objavljena u časopisu Nature Human Behaviour sugeriše da je u pitanju bio mnogo mračniji događaj. Tragovi nasilja na desetinama skeleta iz arheološkog nalazišta, uz genetske pokazatelje da većina sahranjenih nije bila u srodstvu niti poticala iz istog kraja, upućuju na organizovano masovno ubistvo regionalnih razmjera. „Ovo je nešto izuzetno“, ocjenjuje arheolog Mario Gavranović iz Austrijskog arheološkog instituta, koji nije učestvovao u istraživanju. Autori studije smatraju da su žene i djeca namjerno izdvojeni i pogubljeni, a potom sahranjeni na istaknutom mjestu kao demonstracija moći upućena rivalskim grupama.
Prije sedam godina tim istraživača započeo je ponovno ispitivanje kostiju, koje se danas čuvaju u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, u okviru šireg proučavanja praistorije regiona. „Očekivali smo da ćemo potvrditi priču o seoskoj zajednici koja je stradala usled bolesti“, kaže arheolog sa Univerzitetskog koledža u Dablinu Bari Moloj, jedan od autora rada. Ipak, bioarheološkinja Linda Fibiger sa Univerziteta u Edinburgu uočila je nešto što je promijenilo tok istraživanja. Kod svake pete osobe registrovane su povrede na kostima najčešće frakture lobanje, ali i tragovi strijela i sječiva koji su ostavili usijeke u kostima. Pošto mnoge smrtonosne povrede ne ostavljaju vidljive tragove na skeletu, zaključila je da je vjerovatno svih 77 žena i djece bilo pogubljeno.
Ovo otkriće otvorilo je novo pitanje. U praistorijskim društvima žene i djeca su, bez obzira na to da li su bili saveznici ili neprijatelji, predstavljali dragocjen resurs. Oni su simbolizovali budućnost zajednice, ali i potencijalnu radnu snagu. Njihovo ubijanje djeluje kao neobičan i neracionalan izbor. „Riječ je o ljudima koji su imali veliku ekonomsku vrijednost za zajednicu“, ističe bioarheološkinja Ana Osterholc sa Univerziteta Misisipi, koja nije bila dio istraživačkog tima.
Genetske analize donijele su još jedno iznenađenje. Osim jedne majke i njene dvije male ćerke, niko od sahranjenih nije bio u međusobnom srodstvu, što bi se očekivalo da je u pitanju uništena porodica, selo ili klan. Izotopske analize zuba pokazale su da nisu odrasli u okolini Gomolave i da su tokom djetinjstva konzumirali različitu hranu. „Ovi ljudi potiču iz različitih sredina i imali su različite ishrane“, objašnjava genetičarka Miren Iraeta Orbegozo sa Univerziteta u Lozani, koautorka rada. „Ne znamo da li su živjeli zajedno u trenutku masakra, ali smatramo da su pripadali široj regionalnoj populaciji.“
Drugim riječima, ne radi se o napadu na jedno selo, već o grupi ljudi iz različitih naselja koji su ubijeni na istom mjestu i u isto vrijeme, navodi Moloj. Grobnica datira iz perioda velikih previranja u Karpatskoj kotlini, kada su zajednice eksperimentisale sa stočarstvom i poljoprivredom i počele da podižu utvrđena naselja. Gomolava i obližnja Sava tada su predstavljale graničnu zonu. „Izgleda da je riječ o tački sukoba između različitih načina korišćenja prostora“, kaže Moloj.
Prema najvjerovatnijem scenariju, ljudi koji su bježali od sukoba ili društvenih potresa u drugim djelovima regiona presretnuti su kod Gomolave i ubijeni od strane rivalske grupe. Ipak, Gavranović smatra da situacija nije tako jednostavna. „Ovo ne liči na klasično pogubljenje neprijatelja ili rivalske zajednice“, kaže on.
Masovna grobnica nalazi se na vrhu mnogo starijeg naseljenog humka koji dominira ravničarskim pejzažom i predstavlja upečatljiv lokalni orijentir. Tijela su pažljivo položena u plitku kružnu jamu prečnika svega tri metra. Pronađene kosti goveda i ovaca ukazuju na to da je sahrana bila praćena obredom, vjerovatno prinošenjem hrane ili žrtvovanjem životinja. Među kostima su otkriveni i lični predmeti poput fibula, prstenja za kosu, narukvica i prstenja, što znači da tijela nisu opljačkana. „Da je cilj bio samo uklanjanje rivalske grupe, to se ne bi radilo na ovaj način“, ističe Gavranović.
Poruka moći na vrhu humke: zašto su žene i djeca namjerno odabrani kao simbol uništenja
Moloj smatra da je pokolj imao ideološku ili simboličku dimenziju. Žrtve su odabrane i njihova tijela su, na vrhu humke, pažljivo izložena na način sličan javnom prikazivanju dragocjenosti ili ratnog plena, koji se potom uništava kako bi se demonstrirala moć i bogatstvo. U vremenu društvenih nemira, to je mogla biti poruka upućena potencijalnim protivnicima. „Time su pokazivali da imaju moć da unište i ono što bi drugima bilo dragocjeno“, kaže on.
Fibiger dodaje da je izbor žena i dece možda bio svjesna strategija usmjerena ka uništavanju temelja rivalskih zajednica. „Žene i djeca imaju ključnu ulogu u prenošenju tradicije i identiteta“, objašnjava ona. „Djeca su budućnost svakog društva, a ovdje je ta budućnost nasilno prekinuta.“
(Nova/MONDO)