Prošlo je više od 15 godina od nestanka trinaestogodišnjeg Đorđa Andrejića iz sela Majilovac kod Velikog Gradišta, ali istina o njegovoj sudbini nikada nije do kraja rasvijetljena.
Mještani sela Majilovac kod Velikog Gradišta više od 15 godina nisu dobili epilog o slučaju koji je tog kobnog 22. jula 2010. godine potresao njihovu zajednicu, kada je, dok se vraćao sa majkom iz bašte, koja se nalazila uz ivicu šume Beljanice, nestao trinaestogodišnji Đorđe Andrejić.
Njegova majka, Marina Andrejić, pronađena je dva dana kasnije kako pješači iz pravca Manastira Nimnik, bosa, raščupana i krvava, sa velikom rasjekotinom na nozi.
Jedna mještanka sela Majilovac prisjetila se kako je to sve izgledalo prije petnaest godina, kao i određenih događaja koji do sada nikada nisu ispričani u javnosti.
"Naišli su čovjek i žena koji su čuvali ovce tamo ili šta već… Oni su je vidjeli kako ide tako čupava i prljava i oni su je povezli do kuće. Ona njima u autu nije rekla ništa. Oni su nju samo pokupili, vidjeli je i pitali: 'Hoćeš da te odvezemo do kuće?' Ona je njima samo rekla 'da' i oni su je odvezli tu do kuće", ispričala je jedna mještanka prisjećajući se kako je otkriveno da Đorđa Andrejića više nema, ali i kako je mjesto izgledalo u danima potrage za nesrećnim dječakom.
Kako je rekla, najčudnije joj je bilo to što, prilikom prvog susreta sa drugim ljudima nakon što joj je sin nestao, nije zaplakala niti zatražila pomoć u njegovom pronalaženju, već je ćutala sve do kuće.
"Ona je bila veoma čudna, a on je bio divan i tih dječak. Mali je bio... ne ometen, ali kao da je imao neki strah od nje. Bio je previše dobar, možda je za nijansu zaostajao za drugom djecom, ali je imao toliki strah od nje. Sjećam se, bili smo u školi i on, dijete, stane da priča sa nama nešto, kada je ona naišla... Rekla mu je: 'Đorđe, pričaš, pričaš! Ogovaraš, ogovaraš! Dosta! Šta ti je rečeno?!' Ali iskrena da budem, niko ovdje ne vjeruje u tu priču da ga je ona ubila već da je nekako umiješana u nestanak i da se to zataškalo",ispričala je ova mještanka.
Prema njenim riječima, mali Đorđe Andrejić bio je veoma blizak sa stricem, uz koga se dovoljno opustio da progovori, ali i da bude dijete koje je trebalo da bude. Međutim, ni porodica samog strica kroz godine nije prošla bez tragedije, kada je 9. marta 2016. godine ubijena njegova ćerka Jelena Šindrić u Požarevcu, a usmrtio ju je bivši partner i policajac Dejan Stojiljković.
"Baš je jezivo sve to kroz šta je prošla ta njihova porodica. Prvo nestane Đorđe i o tome se više ništa ne zna, a onda Jelenu ubiju šest godina kasnije. Ona ga je ostavila valjda zbog nekog drugog, i on je bukvalno posle osmog marta čekao. Kad se parkirala i otvorila vrata on je pucao i ubio je na mjestu", ispričala je ona.
Prisjećajući se samog nestanka Đorđa Andrejića, mještanka sela Majilovac se i rasplakala, ispričavši koliko je ta potraga za dječakom jezivo izgledala, kao i zašto mještani sumnjaju da je otac nekako umiješan u slučaj.
"Počnem da plačem kad se sjetim... selo je bilo puno vojske. Užas! Da nikad ništa otkriveno nije, nije mi jasno. Ja sam čula kad je ona kao njega odvela, kud je ona njega vodila... prvo su počeli malo ljudi da pričaju: 'Ne znam, vidjeli smo je, ovo - ono', a onda kad su vidjeli da tu dosta mnogo nečistih stvari ima, samo su prestali da pričaju. Ljudi su počeli da sumnjaju u oca zato što je, navodno, kad su išli ljudi iz sela da ga traže, sjedio mrtav 'ladan i rekao: 'Aha, aha, tražite ga, tražite ga, će ga nađete malo sjutra'. E sad, koliko je to tačno... To niko ne zna. To je 'sve rekla - kazala' ako mi vjeruješ", ispričala je vidno potresena mještanka.
Prema njenim riječima, mjesta gdje su mještani zajedno sa vojskom, policijom i lovcima pretraživali za tijelom nesrećnog dječaka, sada su, ili neprohodna, ili su zauvijek nestala zbog izgradnje brze saobraćajnice.
"On je nestao u ovom dijelu preko puta samog sela, u pravcu ka Manastiru Nimnik. Navodno je ona imala tamo neku njivu, baštu, pa je ona vodila njega u baštu, pa se isjekla navodno na motiku... ko bi ga znao. Kao da je dječak umio sam da se vrati kroz ono šipražje. Tamo sada prolazi i ova brza saobraćajnica. To je tamo neprohodno. To je blato, šuma i generalno je nepristupačan teren. Tamo se snalaze samo lovci, oni kao da su rođeni u toj šumi", ispričala je ona.
Taj stari put koji je vodio ka manastiru i starom groblju u čijoj blizini se nalazila bašta Andrejića, danas je zatvoren za vozila. Meštani tuda ne prolaze čak ni traktorima zbog nepristupačnog terena i odrona zemlje, tim putem sada samo ovce i koze prolaze.
Kuća duhova
Kuća u kojoj je živio Đorđe Andrejić danas stoji tiha i prazna, kao da je vrijeme u njoj stalo onog dana kada je nestao. Kapija je zatvorena, zavese navučene na prozore u prizemlju, dok su stakla na spratu spuštena na određenim mjestima kako bi ulazio vazduh u prazan prostor. Nekada porodični dom, mjesto gdje su živjela dva mala i razigrana djeteta, te 2010. godine postao je samo mjesto tuge i bola, sa uspomenama na dječji smijeh.
Dječakov otac Dejan preminuo je ubrzo nakon njegovog nestanka, u medijima je tada pisano da je preminuo slomljen od tuge i pritiska koji je pratio porodicu. Sestra je, nakon što je tokom suđenja preuzeo centar za socijalni rad, odrasla i udala se preselivši se u drugi grad.
Njihova majka Marina je, zvanično oslobođena optužbi, prvo živjela u kući, ali je nakon nekoliko godina i ona napustila porodični dom i preselila se kod ćerke, zauvijek napustivši selo u kojem joj je život obilježen.
"Ne vjerujem da je preminuo slomljen od bola i tuge za sinom. Dejan je umio često da popije i prije samog nestanka dječaka i stradala mu je jetra, a čudno se ponašao u tim danima. Neki pričaju da je i on bio umiješan u cio slučaj", ispričao je jedan mještanin Majilovca 15 godina od nestanka Đorđa Andrejića.
Kuća je ostala iza njih, zatvorena i napuštena, kao simbol svega što se raspalo tog kobnog dana kada je nestao Đorđe Andrejić. Ispred nje se više niko ne zadržava, iako dvorište izgleda kao da se redovno održava. Trava je uredno pokošena, a kapija je vezana žicom kako bi spriječila da neko uđe i remeti tišinu koja je obavija.
Mještani prolaze pored, više je ni ne gledaju. Rijetko ko se zaustavi, a još ređe želi da progovori o onome što se dogodilo prije petnaest godina. O nestanku dječaka u selu se danas gotovo i ne priča, kao da je ta kolektivna tuga u danima potrage za njegovim tijelom prosto isparila iz njihovih duša. Mali Đorđe bi možda bio i zaboravljen da nije podsjećanja o njegovom nestanku svake godine koji mediji pišu, jer takav događaj ne smije biti zaboravljen.
"Ne priča se više o tome ovdje, samo kada pročitamo podsjećanje u novinama… ali znate kako to ide, prošlo je mnogo godina i svako ima neko svoje mišljenje", ispričala je jedna mještanka.
Priča o nestanku trinaestogodišnjeg dječaka pominje se samo usput, u šapatima podstreknutim nestankom dvogodišnje Danke Ilić ili na godišnjicu njegovog nestanka, a selo na kratko ponovo osjeti nelagodu koja se nikada nije do kraja povukla. Priče, bez dokaza i potvrda, godinama kruže mjestom, mijenjaju oblik i prenose se, kao legenda, sa koljena na koljeno među onima kojima je još uvijek stalo do toga da se sazna istina.
Istina, međutim, nikada nije utvrđena. Kuća Andrejića danas je nijemi svjedok te neizvijesnosti, zaključana i zaboravljena kao i odgovori na pitanje šta se tog dana zaista dogodilo sa trinaestogodišnjim dječakom.
Kobni dan
Trinaestogodišnji Đorđe Andrejić nestao je 22. jula 2010. godine, u selu Majilovac kod Velikog Gradišta kada je sa majkom Marinom krenuo iz porodične kuće ka bašti koja se nalazila oko kilometar i po od kuće, između sela Majilovac i Kurjača, uz ivicu šumskog pojasa Beljanice.
Prije nego što su krenuli, Marina i Đorđe su ostavili poruku njegovom ocu Dejanu da idu u baštu i da će se vratiti kasnije tog dana. Prema Marininoj verziji događaja, tog dana su se, vraćajući se iz bašte, izgubili u šumi.
Ona je, kako je izjavila, bila povrijeđena, pa je Đorđe otišao ispred nje kako bi pronašao put. Đorđe je tada, prema njenom svjedočenju uzviknuo "Mama, vidim put", samo da bi se ubrzo nakon toga začuo vrisak, a Đorđe Andrejić je nestao bez traga.
Dva dana kasnije 24. jula, Marina se pojavila na zemljanom putu kod sela Kurjače u blizini Manastira Nimnik. Pronašli su je muž i žena, koji su tuda prolazili kolima, a po njihovoj priči, Marina je bila bosa, izgrebana i blatnjava sa povećom rasjekotinom na nozi. Oni su joj ponudili prevoz i odvezli je do kuće gdje je, prema navodima, rekla Dejanu da je Đorđe nestao.
Policija je odmah obaviještena i potraga je pokrenuta, a kako je poslednji put viđen upravo sa majkom, ona je postala glavna osumnjičena u njegovom nestanku. Potraga je trajala mjesecima, a učestvovali su pripadnici vojske, policija, žandarmerija, lovci, mještani i psi tragači. Šuma, bunari, livade i teško pristupačni predjeli pretraživani su danima, ali od Đorđa nije bilo ni traga.
U tom preiodu, Marina kao glavna osumnjičena u policiji i prilikom istrage daje više različitih iskaza. U početku je pričala kako su se izgubili i da je dijete nestalo u šumi, da bi kasnije promijenila priču i rekla kako je sina udarila motikom i da je izgubio svijest, ali da se probudio. Na kraju je, kako se navodi u medijima, pod pritiskom policije, priznala da je Đorđa usmrtila udarcem motike i da je njegovo tijelo prekrila lišćem i granjem u šumi.
Marina je tada odvela policiju na mjesto gde se, kako se sumnja, dogodilo ubistvo, ali uprkos masovnoj potrazi i pretrazi terena Đorđevo tijelo nikada nije pronađeno u cjelosti. Prilikom pretrage terena, lovci su pronašli lobanju 40 metara od mjesta na koje je Marina odvela pripadnike policije i obavijestili policiju, koja je mačetama morala da raskrči put kako bi prišla samoj lokaciji, a DNK analizom utvrđeno je da pripada nestalom dječaku. Ostatak skeleta nažalost ni 15 godina kasnije nije pronađen.
Marina Andrejić, optužena da je počinila krivično djelo teško ubistvo, prvostepeno je osuđena 15. marta 2011. godine u Višem sudu u Požarevcu na 20 godina zatvora. Tu presudu Apelacioni sud je vratio na ponovno suđenje, međutim presuda je ponovo bila ista.
Marina Andrejić je tada provela ukupno 703 dana u pritvoru, nakon čega je Apelacioni sud poništio presudu i pravosnažno je oslobodio od optužbi zbog nedostatka dokaza koji je dovode u vezu sa krivičnim djelom.
Nakon oslobađajuće presude, Marina Andrejić je tužila državu za nezakonit pritvor i dobila parnicu, a država joj je isplatila 2 miliona kao odštetu. Tada je podnijela i tužbu Evropskom sudu u Strazburu, ali slučaj i dalje nije okončan.
Petnaest godina nakon nestanka Đorđa Andrejevića oglasila se za medije izjavivši da već godinama trpi torturu od naroda koji sumnja u to da ona nije imala ništa sa nestankom djeteta, kao i da i dalje traži istinu.
(Telegraf/Mondo)