Anđelko Aćimović je govorio o majci dječaka ubice.
U Višem sudu u Beogradu danas je odložen parnični postupak protiv roditelja dječaka koji je 3. maja prošle godine u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" ubio osam učenika i čuvara te škole, a ranio šest đaka i nastavnicu istorije. Jedna od ranjenih devojčica preminula je u bolnici 15. maja.
Anđelko Aćimović, otac ubijene devojčice ističe apsurdnost zakona koji ne prepoznaje krivičnu odgovornost djece mlađe od 14 godina, čak i kada su počinili teške zločine. Naglašava da je važno iskoristiti trenutnu situaciju da se granica krivične odgovornosti spusti na 12 godina, jer ne postoji nijedan ozbiljan razlog da se to ne uradi. On ukazuje na pravne praznine koje se tiču odgovornosti roditelja, što dodatno komplikuje situaciju.
"U savremenom društvu, roditelji imaju obavezu da ne samo obezbijede materijalne uslove za svoju djecu, već i da ih pravilno vaspitavaju. U digitalnoj eri, gdje djeca veći dio svog vremena provode pred ekranima raznih uređaja, vaspitanje postaje složenije. Nažalost, pravila koja bi regulisala ovu sferu života često su nejasna, a mnogi roditelji su sami pogođeni problemom prekomjerne upotrebe tehnologije. Zbog toga ne prepoznaju ozbiljnost situacije i ne osjećaju potrebu da se aktivno bave vaspitanjem svoje djece", kaže Anđelko.
Kako kaže u konkretnom slučaju roditelji su bili svjesni njegovog korišćenja kompjutera, igranja igrica, koje su zabranjene za njegov uzrast, kao i gledanja satanističkih i ženomrzačkih filmova.
"Roditelji su sve to znali i pored toga nisu reagovali da mu to zabrane, da se obrate psihologu. Takođe, u školi su morali da osjete da nešto nije u redu sa tim djetetom i da ima neki problem u svom unutrašnjem razvoju ličnosti, psihološkom profilu. Oni su znali šta sve njihovo dijete radi, a nisu preduzeli ništa. Dijete koje ima takve unutrašnje probleme i koje je zanemareno, ono ima dodatnu unutrašnju želju da to preinači u zločin i da mu je istovremeno dostupno oružje i da je obučavano u tome. On je idealan masovni ubica, kakvog ni u Americi, apsolutno, nisu imali prilike da naprave", kaže Anđelko Aćimović.
Reakcija roditelja nerazumna
Kada je u pitanju reakcija Kecmanovića, Aćimović kaže da je potpuno nerazumljivo da oni i dalje imaju snage da govore samo o sebi.
"To govori o njima da su svi bolesni i da im treba pomoć. Simptomatično je da se i roditelji dečaka koji je ubio druga kod Niša, kao i roditelji Uroša Blažića isto ponašaju i da svi samo o sebi pričaju", kaže Anđelković.
"Njegov zločin trajao je tačno onoliko koliko traje igrica"
"Postoje dvije vrste tih idiota. Jedni imaju cilj da zbog straha kada naiđu na policiju, da se ubiju. Oni to i planiraju ranije. I on je sigurno imao takve ambicije. Međutim, za to treba da imate i druge karakteristike. Njegov egocentrizam i taj narcizam su toliko jaki, da je on pokazao kukavičluk i nije izvršio samoubistvo. Već je u tom trenutku, kada je završio sa tragičnim pucanjem, s pucanjem koje je trajalo tačno toliko sekundi koliko traje i runda njegove igrice; kada je završio, onda se uplašio i bio je svjestan, jer je dosta to studirao. On je sve to kopirao. Znači, od početka do kraja. Znači, i te flaše sa zapaljivom tečnošću, sve to je bilo isplanirano kao kopija", kaže Anđelko.
Kako kaže, kod takvih osoba sve počinje lažnim osjećajem da su zapostavljeni.
"Sve počinje lažnim osjećajem da su zapostavljeni i kreću da prave svoj film da treba da riješe probleme na svoj način. Velika je odgovornost na svima da shvate da bilo koja promjena razreda u školi zahtijeva detaljno ispitivanje njegove socijalne karte. Kako da indikujete te prve početne stadijume promjene. One idu sa povučenim stavom da je sam, usamljen, da se ne druži sa ostalima, ali tu su nastavnici i psiholozi koji treba da indikuju tu djecu", kaže Anđelko.
Odnos dječaka ubice sa majkom
O specifičnom odnosu sa roditeljima dječaka ubice, pogotovo sa majkom, Anđelko Aćimović kaže:
"Prava majka bi vodila računa o njemu, oni su imali kućepaziteljku. Ako majka nema taj prisni odnos, zagrljaj, razgovor, sve ono što treba da ima, da mu pokažete šta je to empatija i tako dalje. Ako sve to ne radite, a govorite mu suprotno kako je majka njegovo govorila, da su emocije zabranjene, da se tako pokazuje slabost, da treba da bude muško i jak, kad vi to sve vidite, onda je jasno da to je đavolja porodica i iz takve porodice teško je moglo očekivati nešto drugo."
Ističe da na njega pravde nema i da samo želi da se sve završi što prije.
"Za mene je jedina pravda da mi vrate dijete, to nije moguće i meni je svejedno. Nije nam cilj da se borimo za njihove godine zatvora. Za mene je suština da pokušamo da se mora učiniti sve da se takve stvari spriječe i da životi djece ne budu uzaludno izgubljeni. Oni nikada neće biti bolji ljudi. Mi smo očekivali da oni imaju neku svijest, s obzirom na to da je nemaju ni 100 godina zatvora neće biti dovoljno da se nešto promijeni. Samo da se ovo što prije završi da nas više ne vrijeđaju svojim postupcima", kaže Anđelko Aćimović.
(Blic/MONDO/Ivana Vlajković)