Doktor Pančo Stojanović vršio je daleke 1936. godine nasilne pobačaje tako što je navodno davio dJecu a leševe je spaljivao.
U julu 1936. godine Beograd je potresla jedna od najgorih lJekarskih afera koju grad pamti. U nju je bio umijšan ljekar dr Pančo Stojanović čiju su ordinaciju u Svetosavskoj ulici broj 3, nazivali crna ordinacija jer je ljekar navodno obavljao nasilne pobačaje, davio živorođenu decu, a njihove leševe spaljivao.
Ordinacija smještena u prizemlju zgrade u Svetosavskoj bila je uvjek puna pacijenata. Doktor Stojanović je imao sve potrebne kvalifikacije za svoju profesiju ali nije imao dovoljno savjesti da postavi granicu svojim radnjama, kako su pisali tadašnji listovi. Nasilan prekid trudnoće, abortus, nije bio legalan u Kraljevini Jugoslaviji i tretiran je kao krivično djelo. To je bio osnov ove mučne afere.
Ženama u tadašnjoj Jugoslaviji nije bio dozvoljen prekid trudnoće uslijed čega su se nasilni pobačaji vršili ilegalno kod ljekara koji su bili voljni da za veliki novac to rade. To je otvaralo prostor za ljekare željne brze i velike zarade poput Panče sa Slavije. Rukovođen prvenstveno brzom i velikom zaradom, kojom je trebalo da popunjava velike račune za kafanskim stolovima i da proširuje krug svojih poznanstava i prijateljstava na kockarskim seansama, dr Pančo Stojanović je uradio stotine nasilnih pobačaja i što je najstrašnije, izvodio ih je izuzetno svirepo.
Ko je bio Pančo Stojanović?
U krugovima beogradskih ljekara i u Ljekarskoj komori dr Pančo Stojanović je bio veoma poznat. Poslednjih mjeseci pred aferu bio je ljekar ginekološkog odeljenja Opšte državne bolnice, ali je zbog disciplinskih prekršaja bio prebačen na prvo hirurško odeljenje. Na posao je dolazio obučen elegantno, a svojim energičnim crtama lica odavao je čovjeka od povjerenja i ljekara koji ne bi nikada prekršio ljekarsku etiku. Doktor je bio rodom iz Strumice (danas u Makedoniji).
Pacijenata nije imao mnogo, ali se zato razmetao svojim automobilom, a pošto je u Skoplje donio prvi Cajlajsov aparat prozvali su ga "skopski Cajlajs“. Oženio se bogatom djevojkom iz Vranja, koja mu je donijela dobar miraz. Od toga je nabavio veliki broj medicinskih savremenih aparata i kompletirao svoju ordinaciju. Mislio je da će na taj način steći pacijente, ali, kada mu to nije uspjelo, preselio se u Beograd u julu 1933.
Njegov medicinski rad, zbog koga je bio okrivljen, počeo je januara 1936. kada je u njegov dom stupila služavka (kućna pomoćnica), Zlata Načkar iz okoline Zagreba. Dužnost joj je bila da mu sprema ordinaciju i namješta spavaću sobu. A sve češće je imala ulogu asistenta, tako da je bila svjedok svih strašnih scena u ordinaciji svoga poslodavca.
Pacijentkinja, najviše iz takozvanih prijestoničkih visokih krugova bilo je mnogo. One su skupo plaćale abortuse, jer su od dr Stojanovića, pored obavljenih abortusa, zahtijevale tajnost. Zlatki Načkar je preteći objasnio buduću ulogu: "To što se radi kod mene, ne smije da ide dalje. Ako doznam da si barem nekome, rekla i jednu riječ, ja ću te ubiti. Razumiješ li, za svako odavanje mojih ljekarskih tajni, ti ćeš biti mrtva".
Ova prijetnja je bila ozbiljna i djevojka je tek na saslušanju u Odeljenju krivične policije Uprave grada, pošto je doktor Pančo uhapšen, pričala: "Već, prvog dana kada sam stupila na posao kod gospodina Stojanovića, on je izvršio pobačaj. Došla je jedna dvadesetogodišnja Beograđanka, lijepo obučena. Doktor je posao obavio za petnaest minuta, pošto je ona tražila intervenciju na početku začeća. Od tog prvog slučaja, kome sam prisustvovala držeći instrumente, ostala mi je strašna slika, a u ušima krici pacijentkinje. Tako je bivalo svaki dan. Prisustvovala sam bar stotini tih intervencija, ako ne više..."
Jednog dana došla je Pančevka Anka Dizdarević čiji je muž izvršio samoubistvo. Ona je imala dvadeset i pet godina i bila je u sedmom mjesecu trudnoće. Odavala je utisak veoma elegantne žene. Željela je pošto poto da se oslobodi ploda.
Ocjenivši da ima pred sobom dobru žrtvu, dr Stojanović je zatražio honorar od 1.500 dinara, što je bila ondašnja mjesečna profesorska plata. Nakon izvršenog pobačaja, dijete je još bilo živo. Naočigled majke i asistentkinje Načkarove, doktor je uhvatio živo dijete koje je plakalo, za nogu i odnio ga u kuhinju. Ne osvrćući se na dječіji plač i ridanje majke koja je ležala u postelji, ljekar je dijete bacio u kofu sa vodom, a majka je tada uzviknula: Jao, šta sam uradila!
Pola sata kasnije, dr Stojanović je naredio Načkarevoj da potpali kuhinjski štednjak i kada se vatra dobro razgorela da ubaci dječіji leš. Pošto nije planuo, ljekar ga je prelio špiritusom. Plamen je buktao, kroz stan se širio neprijatan miris, a majka je ležala i spavala u sobi dr Stojanovića potpuno slomljena. Punih dvanaest sati je sagorevao leš deteta.
Za to vrijeme, dok je majka ležala u postelji doktora Stojanovića, on se te noći, kao i ostalih, provodio po kafanama u društvu prijatelja i dama, pred kojima je krio svoje tajne. Sjutradan posle podne pacijentkinja je otišla u Pančevo. Odmah sledećeg dana u ordinaciіu je došla elegantna mlada plavuša. Predstavila se da se zove Ljubica Radić, da ima 21 godinu i da je laborantkinja u jednom beogradskom institutu. Svoju majku je obavijestila da putuje u unutrašnjost kod strica na dva dana.
Toliko vremena joj je, naime, bilo potrebno da provede u doktorovoj ordinaciji radi abortusa. Međutim, u njegovoj spavaćoj sobi je ležala punih devet dana. Nakon ginekološke intervencіje, a zbog strašnih bolova, ona je po cio dan zapomagala i htjela da se ubije. Sličan abortus, bar kako je policija tvrdila, izvršio je dr Stojanović nad 23-godišnjom Valjevkom Angelinom Kalabić.
Ona je doputovala u pratnji nekog starijeg gospodina, koji se negdje oko četiri izjutra izvukao iz ljekarevog stana. Ležeći nekoliko dana u doktorovom stanu mlada Valjevka je primala injekcije i pila kinin, ne bi li došlo do spontanog abortusa. Nekoliko dana kasnije, prema podacima policije, jlekar je operacijom oslobodio svoju pacijentkinju mrtvog muškog djeteta. Imalo je čak šest mjeseci.
Doktorovom podstanaru, automobilisti Srboljubu Todoroviću, koji je živio u jednoj sobi velikog stana, je prekipjelo i više nije mogao da izdrži. Otišao je u Osmi kvart i cio slučaj prijavio policiji i žandarmi su odmah došli u ordinaciju. Od podne do pola noći saslušavani su Todorović, dr Stojanović i kućna pomoćnica Načkar., kao i dvije pacijentkinje, nesuđene majke. Svi su bili pritvoreni u krivično odeljenje Uprave grada.
Na osnovu iskaza Načkarove, saznalo se da su u njegovu ordinaciju dolazile i trudne devojčice od 15-16 godina. Afera dr Panča Stojanovića, koja je odjeknula u javnosti kao "najgnusnija” trajala je sve do septembra 1936. godine. Saslušavane su mnoge devojke i žene, koje su prošle kroz njegovu ordinaciju i spavaću sobu i policija je tvrdila da će ga izvesti na optuženičku klupu. Međutim, to se nije odmah dogodilo.
Mada je u međuvremenu bio osuđen od kolega i otpušten iz Opštedržavne bolnice, trebalo je hemijskom analizom dokazati da u pepelu, koji je izvađen iz njegove peći ima ostataka fetusa. Državna komisija za hemijske analize saopštila je, 11. septembra 1936, da su rezultati analize negativni. Javnost je bila zaprepašćena i kada je Zlatka Načkar, njegova kućna pomoćnica i “asistent” porekla ranije iskaze, tvrdeći da je bila nagovorena da svjedoči protiv svoga poslodavca. Istina, dr Panča Stojanović je priznao "da je radio ono što svi beogradski i ginekolozi u Srbiji čine”, ali da je to bila “njegova obaveza kao ljekara i čoveka“.
Osuđen je na 8 mjeseci strogog zatvora i Požarevcu, dok su pacijentkinje Anka Dizdarević, Ljubica Radić i Angelina Kalabić dobile po 3 mjeseca zatvora, uslovno. Zlatka Načkar je bila oslobođena svih optužbi.