Ko zna da li bi danas bio poznat i priznat novinar i pisac da mu nije bilo strica Branka. On mu je, kao malom, rekao: "Samo piši iskreno šta vidiš, čuješ i osjećaš!" Postupio je tako i postao autor brojnih knjiga i nebrojenih novinskih članaka.
Mnogo puta rizikovao je život pišući o kriminalcima, ratnim zločincima, ubicama sa službenim legitimacijama i sličnim polusvijetom, ali je najponosniji na jednu činjenicu i uvijek će vam je reći: "Ja sam Marko Lopušina, jedini novinar koji je napravio intervju s Pavlom Vuisićem"
Prvo čega se sjećam je rijeka Ibar, kaldrmisani put i pruga. Kuća u kojoj smo živjeli bila je stanica milicije Lešak kod Raške. Brat i ja smo strijepjeli da nas ne odnesu valovi rijeke, da nas neki džip ne lupi na drumu i da ne naiđe voz. Preko rijeke smo išli na fudbalsko igralište puno trnja i čičaka, gdje je naš stric Luka zabijao golove, a mi vadili fudbalsku loptu iz hladnog Ibra...
Djetinjstvo pamtim po stalnim seobama. Otac Svetozar bio je komandir stanice milicije, koji se iz sela Veliko Bonjice na bugarskoj granici sa suprugom, našom majkom Radom, i sinom Mirkom doselio u selo Lešak. Majka Radmila je rodila dva puta blizance, ali ih je izgubila. I ja sam bio blizanac, nedonošče sa samo 700 grama. Moj brat blizanac Rajko bio je teži, ali nije preživio. Rođen sam u porodilištu u Raški. Iz Leška smo se preselili kada sam bio u drugom razredu osnovne u Kraljevo. Bili smo podstanari kod tunela za Čačak. Otac je dobio stan u milicijskog zgradi u Koloniji. Išao sam u divnu novu školu "Svetozar Marković". Nažalost, nova prekomanda nas je odvela u Brus, bogu iza nogu. Tada sam bio u sedmom osnovne. Iz Brusa sam pobjegao kao maturant gimnazije u Beograd na studije 1969. godine i ovdje ostao.
Roditelji
Bili smo skromna i skladna porodica. Otac Svetozar, dijete crnogorskih kolonista, bio je tek odškolovani milicioner, a majka Radmila domaćica sa završena četiri razreda osmoletke. Upoznali su se kad je tata jurio "bande", grupe posleratnih četnika u selima oko Vrnjačke Banje, i "ulovio" je lijepu i plavooku Radu u selu Ugljarevo. Majka je nas dvojicu sinova vaspitavala da budemo vrijedni i poslušni. Meni je to više polazilo za rukom nego starijem bratu, koji je volio fudbal. Kako smo se često selili, nismo imali mnogo kućnih prijatelja, a mi djeca ni mnogo školskih drugova i drugarica.
Komandir
Otac je, da bi napredovao u poslu, učio večernju srednju ekonomsku i višu ekonomsku školu tako što je ležao na kauču, a mi ukućani mu čitali lekcije iz udžbenika. Položio je, i imali smo osjećaj da smo brat, majka i ja dobili te njegove diplome. Bio je komandir milicije u Brusu i dobar čovjek, a mi njegovi sinovi, "komandirovi". To nam je bio bruski nadimak. Donosio je Svetozar službeni pištolj s posla, koji mi djeca nismo dirali, ali i opasač, koji je najbolje "upoznao" moj stariji brat. Na sahrani Svetozara Lopušine u Brusu bilo je hiljadu ljudi, od kojih mi kao porodica nismo ni polovinu poznavali. Bio je jako cijenjen čovek.
Porijeklo
Lopušine potiču iz sela oko Šavnika, iz plemena Drobnjaka i porodice Jokanovića. Imali su momka Vuka, koji je na saborima u dvobojima sabljama "sijekao Turke ko lopure" (čičak). Tako je dobio nadimak Vuk Lopušina. Opjevan je u "Gorskom vijencu" kao junak, a mi smo svi Lopušine ušli u pjesničku istoriju Crne Gore. Godine 1906. zbog krvne osvete Turaka porodica je izbjegla u Toplicu. Tu je u selu Lece rođen moj otac.
Glad
Potom su 1945. Lopušine kolonizovane u Vojvodinu, u selo Srpski Miletić. Odlazili smo svakog avgusta u posjetu babi Vasiliji i stričevima. Tako sam zavolio Vojvodinu. Volio sam i babu Vasiliju. I baba je voljela mene. Otkrila mi je porodičnu tajnu, koju sada prvi put pričam. "Sine moj, nismo mi pobjegli zbog Turaka, već zbog gladi. Bilo nas je sramota zbog toga, pa smo promijenili prezime i sakrili svoju bruku!", govorila je. Ovo je prvi put da dijelim iskrenu priču svoje babe Vasilije Vuksanović Lopušine, koja nije trpjela da njeni unuci ne znaju istinu o porodici. I o seobi porodice iz opštine Šavnik u toplički kraj. Djedu Marka, po kome sam dobio ime, nisam upoznao jer je preminuo prije mog rođenja 1951.
Vuk samotnjak
Te stalne seobe, prilagođavanje na život i ljude u novom selu ili gradu, napravile su od mene usamljenika, koji je više vjerovao knjigama i časopisima, muzici italijanskog, francuskog ili britanskog zvuka nego li ljudima iz komšiluka. U Brusu sam imao divne drugare Paju, Laju i Gileta, ali smo se poslije gimnazije rastali... Ja sam zapalio za Beograd, a oni su ostali u zavičaju.
Prva ljubav
Moja majka je imala sestru Anđu, koja se udala u najpoznatijem vojvođanskom selu Gajdobri. Mi smo kao porodica ljeti odlazili u goste kod tetke i teče. U komšiluku je bila djevojčica, koju sam prepoznavao po grlenom uzviku "bakooo". Gledao sam je kroz ogradu. Duga crna kosa, divan osmjeh, krupne crne oči, energična i pametna. Znamo se već 50 godina. Jelena se igrala s djecom i mojim bratom, dok sam ja sjedjeo u dvorišnim vratima tečine kuće, čitao stripove i gledao je. Čekao sam da poraste. Jednog ljeta sam joj poklonio pregršt tek ubranih jabuka. Slatko se nasmijala. Potom sam čekao da oslužim vojsku, pa da me izvede uveče na Gajdobranske ljetnje igre. Čekao sam da se zaposlim u Beogradu, da Jelena diplomira mašinstvo. Naša ljetnja avantura okončana je vjenčanjem u Opštini Voždovac i veseljem u Skadarliji. Išli smo prije neki dan da vidimo da li naša kafana "Tri šešira" i dalje radi i da proslavimo pola vijeka naše ljubavi i 44 godine braka.
Obećanje
Novinarstvo je u naš stan u Kraljevu početkom šezdesetih godina donio Branko Perovanović, sportski komentator Borbe, drug slavnog reportera Mire Radojčića i brat od tetke mog oca. Objasnio mi je da je lako biti novinar: "Samo piši iskreno šta vidiš, čuješ i osjećaš!" Ohrabrio me, pa sam 1963. godine u Ibarskim novostima u Kraljevu objavio svoj prvi tekst o zimskom raspustu na brdu Grdička kosa. Kad smo živjeli u Brusu, stric Branko nam je slao razglednice iz Engleske, Brazila, Amerike i pisma sa svojim oslikanim vizitkartama - Branko i Pele, Branko i Klej, Branko i Bekenbauer. Rekao sam jednog dana majci: "Ovako ću i ja tebi da šaljem pisma iz cijelog svijeta!" Diplomirao sam žurnalistiku na FPN i ispunio obećanje. Majka je pročitala gotovo sve moje knjige i jednom prilikom rekla: "Nisam znala koliko je ovo moje dijete hrabro!" Imao sam tada pedeset godina.
Bregović
Još kao diplomac FPN pisao sam za Student, za Mladost i Džuboks. Još tada su krenule anegdote i komične situacije. Slušaj ovo: bio sam na koncertu Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme u avgustu 1977. Objavio sam reportažu "Koncert u atmosferi boks meča". A onda me je Bregović prilikom dolaska u redakciju pitao: "Lopušina, odakle izvuče ovaj naslov?" Rekao sam mu: "Bregoviću, publika je navijala kao za boksere, malo za Bebeka, koji se ponašao kao bokser u nokdaunu, navijala je više za Pravdića, a najmanje za tebe!"
Počeci
Kad sam došao iz vojske, vremena su bila jako dobra u SFRJ, pa sam uzeo tri mjeseca odmora. U oktobru sam se javio na konkurs za pripravnika novinara i urednika u privrednom listu Sekundarne sirovine i dobio posao u Beogradu. Kolege iz Mladosti su se šalile da radim za "seksualne sirovine". Imao sam sjajnu platu od 1.500 tadašnjih maraka, ali sam na poziv Pece Popovića prešao u kuću Politika za duplo manja primanja. To je bilo moje ulaganje u profesionalno novinarstvo. Moji urednici i ljudi koji su me brusili kao novinara bili su Zoran Erak, Rade Šoškić, Peca Popović, Dragan Vlahović, Aleksandar Tijanić, Moma Đorgović i Manjo Vukotić.
Radne akcije
Radio sam i u časopisu za mlade Zdravo. Bio sam reporter, a Dejan Lučić fotograf. Nas dvojica smo obilazili radne akcije. Tad smo igrali mali fudbal sa Pecom i Lijom, sa Čolom, Kalemberom, Bregom... protiv timova akcijaša, intervjuisali mlade i zanimljive ljude, čuvare jaganjaca na Pešteru, akcijašice koje su jele pohovane zmije i kornjače kao "ishranu u prirodi", ali i mjerili obim mišića Petru Čeliku, misteru sveta i drugu Arnolda Švarcenegera. Zdravo je živio dok nam doživotni predsjednik Tito nije umro, pa je proglašena vječna tuga i ove šarene i vesele novine ugašene su 1980.
Vjerovao sam profesor Đorđeviću, vjerovala mu je i kuća Politika jer je dozvolila da magazin Intervju, u kom sam radio, objavi moj tekst "Posljednja Titova prevara". Na naslovnoj strani je bila fotografija Brozovog kovčega na odru u Saveznoj skupštini. List Intervju je prodat u preko 250.000 primjeraka. Niko od državnih institucija, pa ni SDB Srbije, nije demantovao moju i Obrenovu priču. Danas neki portali prepisuju tu moju ekskluzivnu novinarsku priču i objavljuju je kao svoju, a ja ne znam zašto to rade kada sam ja autor i još uvijek sam živ.
Propali planovi
Josip Broz kao svetski mangup nije ni mene ostavio na miru. Jelena i ja smo se dogovorili da se vjenčamo 10. maja, na moj rođendan, 1980. Razlog je bio da ne moram da pamtim naše godišnjice braka, ha-ha-ha! Tito je zapeo i zvanično umro 4. maja i zbog njega je država proglasila dane žalosti, pa je matičar naše prvobitno vjenčanje otkazao i prebacio za 17. maj. Tako zbog Broza mi danas slavimo dva datuma - 10. i 17. maj. I imam dva velika troška, umjesto jednog, kako sam ja to bio lijepo zamislio.
Istina o Albancima
Kad je Aleksandar Tijanić bio meni šef, glavni urednik u magazinu Intervju, radili smo istraživačku temu "Albanci u Beogradu". U ekipi istraživača novinara bili smo Mikica Bobić Mojsilović, Nikola Đorđević i ja. Napravio sam reportažu o buregdžiji Elezu Nurediniju, koji je živio kod hotela "Balkan". Često je Nuredini javno napadan da je albanski separatista sa Kosmeta, da je jatak raznih terorista. Gospodin Nuredini me primio veoma ljubazno. Ispričao mi je da je porijeklom iz Tetova, odakle je došao u Beograd da radi. Imao je sreću da ga prime stanari zgrade u Prizrenskoj ulici, kojima je nabavljao i sjekao drva, utovarao i donosio ugalj, čistio stanove. Tu je otvorio buregdžinicu, potom ćevabdžinicu, pa pekaru. Izrodio je sa gospođom mnogo djece, koju je školovao, pa čak i slao u Beč da šire porodični posao. Taj naš tekst bio je prva iskrena priča o Albancima u Beogradu, sasvim suprotna od napadnih nacionalističkih napisa o albanskoj zavjeri i terorizmu u prijestonici. Tekst se nije dopao političarima, koji su čekali Tijanića na krivini da ga izbace iz naše redakcije. To mu se i desilo poslije istraživačke teme sa radnim naslovom "Kuda ide JNA".
Tajne
Radio sam 17 godina u Politici, pisao sam za više nedeljnika ove kuće. Bio sam akreditovan da pratim rad policije, tajne službe i vojske, pa sam tako bio u prilici da upoznam i policajce i kriminalce. Otkrio sam dvadeset osoba koje su bile likvidatori Savezne službe državne bezbjednosti i ubijali jugoslovenske političke emigrante. To su bile ubice u ime države.
Maks Luburić
Zahvaljujući Mići Japundži, policajcu SDB Jugoslavije, otkrio sam veliku državnu tajnu - ko je ubio Vjekoslava Maksa Luburića, komandanta logora Jasenovac. Ovog zlikovca likvidirao je u Španiji, gdje se Luburić kao ustaški emigrant skrivao i predstavljao kao "general Drinski", Ilija Stanić, njegovo kumče. Inspektor tajne policije Mića Japundža je našao Stanića u Sarajevu i ubijedio ga da likvidira kuma svog oca i poglavnika organizacije Hrvatski narodni otpor, jer je bio zločinac, krvnik i masovni ubica Srba, Hrvata, Roma i Jevreja u vreme NDH.
Luburić je živio u mestu Karkahente, a Ilija je otišao da mu bude kućni poslužitelj. SDB Jugoslavije je ovog svog likvidatora obučio šta da radi. Ponio je otrov, koji nije djelovao kad mu ga je stavio u kafu, pa je uzeo ispod sudopere neku štanglu i tukao ga dok ga nije usmrtio. Zavio ga je u tepih i pobjegao natrag vozom, s drugim pasošom u džepu, u Sarajevo. U SDB Jugoslavije likvidator Ilija Stanić javio je da je 20. aprila 1969. godine "mungos ujeo kobru".
Šta je istina
Moj tekst je objavljen u svim jugoslovenskim medijima. A Ilija Stanić, koji se u međuvremenu učlanio u ustaške "zenge", na TV Zagreb je rekao da sam ja to sve izmislio. Onda sam mu je preko HRT pustio magnetofonski snimak njegovog glasnog izvještaja tajnoj policiji Jugoslavije, u kome se jasno čuje kako kaže da je "mesara Srba" ubio udarcima štanglom po glavi. Poslije nekoliko godina u novoj nezavisnoj Hrvatskoj ubica Ilija Stanić je slavljen kao heroj ubice, jer je Luburić u novom ustaškom svijetu bio protivnik Ante Pavelića. Sada se u Beogradu priprema snimanje filma "Krvnik Maks Luburić" o ovoj državnoj likvidaciji komandanta logora Jasenovac, u kome treba da budem savjetnik scenariste i režisera.
Pavle Vuisić
Marko Lopušina je jedini novinar koji je napravio intervju sa slavnim glumcem i boemom Pavlom Vuisićem. To je činjenica koju često pominjem ljudima koji brzo zaboravljaju. Paja je početkom osamdesetih bio živa legenda Beograda i meni najtajanstvenija ličnost. Pričale su se divne bajke o njemu kao čovjeku sa splava na Savi, kao glumca koji iz prve snima svoje scene, i to do podne, da bi potom išao sa prijateljima na Savu. Odlučio sam da ga intervjuišem dok je u zoru u proljeće 1982. snimao scene filma "Maratonci" na Novom groblju. Sjedjeo sam pored njega, listao scenario i zapitkivao ga. Paja je mislio da sam član ekipe i odgovarao je na moje pitanja. Kasetofon je bio u torbi i snimao naš razgovor. Kad sam u Intervjuu objavio prvi novinarski razgovor Pavla Vuisića, mnogo novinara, posebno onih iz filmskog svijeta, bilo je ljuto i na mene i na Paju. Međutim, Vuisić im je mudro odgovorio: "Čovjek se snašao. Uradio je sjajno svoj posao!" To mi je najbolji kompliment koji sam dobio od neke javne ličnosti za svoj novinarski rad.
Mir u BiH
Još jedna jako interesantna i tajnovita ličnost je doktor, profesor, akademik Borko Đorđević iz Kalifornije. On je kao diplomac Medicinskog fakulteta bio prijatelj Lole Novaković, Tereze Kesovije, Ruške Jakić. Otišao je u SAD na specijalizaciju iz plastične hirurgije i postao slavan. Operisao je četiri prve dame Amerike. Beti Ford ga je učinila slavnim, rekavši kalifornijskim novinarima: "Mlad je, odličan, ali skup hirurg." U SAD, gdje dame pate da vječno budu mlade i lijepe, Đorđević je operisao 16.000 žena, najviše iz Holivuda. Ali meni je bio interesantniji kao član Republikanske stranke, čovijek od povjerenje predsjednika Ronalda Regana i predsjednika Džimija Kartera.
Donio je sa Karterom i Karadžićem 1994. godine mir u BiH. Sa Miloševićem i Amerikancima dogovorio je ubrzanu tranziciju Srbije uz investicije iz Vašingtona vrijedne sedam milijardi dolara. Na našu srpsku žalost, Sloba je taj dogovor sa SAD prekršio, a Vašington ga je poslao u zatvor, gdje je u Hagu umro. Akademik Borko Đorđević mi je otkrio ovu državnu tajnu i potom je objavio u knjizi "Stakleni mir", koju sam ja priredio. Nikad niko iz Vlade Srbije nije demantovao priču o ubrzanoj američkoj tranziciji i njenoj propasti, koja nas je sve odvela u istorijsku dubiozu.
Prijetnje
Četiri puta mi je prijećeno smrću ili nagovještavana moja likvidacija. To su činili legalni policajci i ilegalni kriminalci. Jedan mi je stavljao pištolj na čelo, drugi me kidnapovao i prijetio bacanjem pod autobus GSP, treći je htio "glavu da mi otkine", a četvrti me zvao da me vozi kući iz Novog Sada u Zemun autom u kome je on izrešetan. Jedan bivši "debejac" me lijepo zamolio da o njemu više ne pišem da je "trgovao narkoticima", ali da mogu da dođem u njegov dvorac na ručak. Ti opasni tipovi koji su mi prijetili danas su u zatvoru ili pod zemljom.
101 knjiga
Objavio sam od 1986. do danas stotinu knjiga. Upravo mi je izašla 101. knjiga sa naslovom "Američko zlo - SAD protiv Rusije i Srbije". Od tih stotinu naslova, najviše je djela o srpskoj dijaspori, 25, pa o tajnoj policiji desetak i o srpskoj i svetskoj mafiji - devet.
Arkan
Željko Ražnatović je bio dio državnog projekta, radio je u Saveznoj službi državne bezbjednosti do početka devedesetih, a potom je prešao u MUP Srbije. Meni je kao novinaru prijetio da će "da mi otkine glavu", što sam napisao i objavio istinu o njemu. Bio je neprijatan i prema mojoj supruzi dok je bila direktor u vojnoj fabrici. A udario je šamar njenom sestriću jer je kao fudbaler Rada zabio gol Arkanovom Obiliću. Ušao je u svlačionicu fudbalera Rada na poluvremenu i udario centarfora, golgetera, uz prijetnju: "Da više nisi prešao centar!" Ražnatović je radio za policiju, a policajac ga je ubio. Ironično, zar ne? Njegova žena Svetlana Ražnatović bila je zbog njega 121 dan u zatvoru.
Jasenovac
Pisao sam o dvije ličnosti koje su bile povezane sa ustašama i Jasenovcem. Prva je bio Alojzije Stepinac, ustaški nadbiskup, koji je pokrštavao srpski narod i slao ga u smrt, a drugi je bio Krunoslav Draganović, ustaški fratar koji je posle rata spasavao hrvatske zločince i prebacivao ih u inostranstvo. Stepinac je bio povjerenik Ante Pavelića, poglavnika NDH, a Draganović trostruki špijun Vatikana, Amerike i Engleske. Tvrdi se da je radio i za KGB. Josip Broz je obojicu ovih krvnika uhapsio, pomilovao i pustio na slobodu. Stepinac je umro u Hrvatskoj kao građanin, a Draganović je umro u Sarajevu kao penzioner Rimokatoličke crkve. Nisam uspio da nađem odgovor na pitanje zašto je Tito bio toliko naklonjen ovim ustašama.
Najveća sreća
Kad smo Jelena i ja planirali porodicu, dogovorili smo se da, ako bude sin, dobije ime Dušan, po ocu moje majke, a ako bude ćerka, da se zove Lucija, po njenoj babi. Moj djeda Dušan Jovanović je bio čovijek kod kog sam u selu Ugljarevo na Zapadnoj Moravi naučio da radim, da čuvam stoku, da plivam, da vozim bicikl i motor. Imao je djeda ogromno povjerenje u mene i samo je meni dozvoljavao da šetam šarplaninca Džonija po šumi ili da jedino ja od svih unuka mogu da čuvam i kupam u rijeci ogromnog konja Armana. A bio sam šaka jada.
Kad se naš sin rodio, djeda mi je sa ponosom rekao: "Ti si jedini od svih mojih unuka koji je svom sinu dao moje ime!" To je bilo njegovo veliko hvala meni i Jeleni. Zato što je naš Dušan danas mlad, pametan i vrijedan čovek, sa majčinim umjetničkim instinktom, zato što mene stalno podsjeća na djedu i na moju majku, ja sam uvijek srećan. Da smo dobili ćerku Luciju, bio bih srećan, jer me je baba Lucija sa svojih 100 godina života pročitala. Svojoj unuci Jeleni, a mojoj djevojci, otkrila je moje tajne namjere: "Jejo, dok ti krečiš dolje, Marko kreči gore i sve ti gleda u izraz (u dekolte)!" Jelenina baba Lucija je bila sjajna i hrabra žena, koja je 1945. godine preživjela makedonski progon čitave njene porodice iz Đevđelije u Gajdobru.
Odlazak
Smrt roditelja, i mojih i Jeleninih, za nas je bila najveća tuga. Umrli su od bolesti prvo naši očevi, a potom i majke. Živi su danas u našim sjećanjima, jer pamtimo mnoge njihove riječi, upozorenja, ohrabrenja. Moj otac Svetozar je mojoj djevojci i ženi dao nadimak Ješa. Oni su tako nama pokazivali svoju ljubav.
Ne razmišljam
Danas na početku osme decenije života ne razmišljam o njegovom kraju. Oboje smo zvanično penzioneri, ali svakodnevno radimo. Pišem kao novinar, pišem kao pisac, pišem kao savjetnik - svakog dana. I dalje imam potrebu da svojim čitaocima, našoj javnosti, kazujem svoje viđenje svijeta, koji se ubrzano kreće ka budućnosti. Kajem se iskreno i kratko za greške koje sam počinio, jer ne želim da mi prerastu u traume. Uvijek sam ljubavlju pokušavao da ih ispravim...
Živi život
Reći ću ti još ovo, kao što govorim sinu i snaji. Živi svoj život. Nađi svoje zrno zadovoljstva, koje će stalno da te čini srećnom. Svijet je postao globalno selo u kome možeš da se izgubiš ili da budeš zaveden i odveden tamo gdje ne želiš da budeš. Potrošačko društvo, u koje smo upali, nova tehnologija koja nas osvaja jesu frigidni, sebični i egoistični. Kad imaš izgrađen svoj privatni i poslovni svijet, zaštićen od spoljnih udara, ići ćeš tamo kuda ti želiš i bićeš zbog toga jako zadovoljan.