Ispovijest žene koju je kao pješaka udario automobil.
Tamara Urošević je imala je sedamnaest godina i snove o upisu na fakultet. Trebalo je nekoliko sekundi da joj se polomi lobanja, butna kost, svi zubi, rebra, koljena, rame. Kada se nakon tri mjeseca probudila iz kome, učila je ponovo da hoda, jede, piše i govori. Oporavljala se osamnaest punih godina.
Danas je osamdeset procenata invalid sa diplomom Ekonomskog fakulteta bez zaposlenja. Sa svakodnevnim bolovima i sa kao kosmos beskrajnom voljom za život. U emisiji Crna Hronika na Kurir televiziji govorila je o najtežem danu u svom životu koji ga je sasvim promijenio.
Sve je počelo na jednoj autobuskoj stanici kada je čekala prevoz do svoje srednje škole. "Čekala sam na autobuskoj stanici autobus koga nije bilo baš duže vrijeme. Uletjela su putnička kola među pješake na tu stanicu i tada sam povrijeđena. Tu me je automobil bukvalno maltene ubio. Tri i po mjeseca sam zbog toga bila u komi. Oporavak je bio jako dug", rekla je Tamara.
Primljena je u Urgentni centar, ali tamo nije dobila adekvatan tretman. "U urgentnom centru nisam dobila adekvatnu negu za te neurološke kompikacija koje su nastale. Oni su me samo intubirali. Imala sam otvoreni prelom desne natkoljenice i prelom lijeve pete. Imala sam i iščašenje ramena, kao i veliku povredu cjelokupne vilice. Imala sam samo dva, tri zuba da nisu oštećeni", ispričala je.
Na insistiranje njenih roditelja prebačena je na Vojnomedicinsku akademiju. "Moji roditelji su me na svoju inicijativu prebacili na VMA. Ljekari su me tamo dočekali šitom otvorenih ruku, jer sam bila slučaj koji oni kako su rekli nisu imali 20 godina. Činili su apsolutno sve što je u njihovim mogućnostima. Učinili su sve da ostanem u životu i pomogli su mi da se koliko toliko psihološki adaptiram na taj neki spoljašnji svijet kada sam izašla iz kome. Imala sam utisak kao da sam njihov član porodice", kazala je sagovornica.
Nakon buđenja iz kome morala je ponovo da uči da govori, jede i pije, a ono čega se sjeća jeste da je čula glasove koji su zvučali neobično. "Nisam umjela ni da jedem ni da pričam. To su najprimitivnije funkcije. Sjećam se samo nekih hodnika i dreke nekih ljudi koji su vikali brže, brže! To mi je stalno odzvanjalo u ušima. Moja majka i rođena sestra su stalno dolazile u posjetu. Ne sjećam se njihovih likova, ali se sjećam da sam ih čula. Ali ne na način kako vi sad čujete mene, nego kao iz daljine. Osjećala sam ih kao dio mene i znala sam da mi nisu mislile zlo, već da su tu za mene i da su dobronamjerne", rekla je Tamara Urošević.
Na osnovu njenih povreda ljekari su konstatovali da se vozilo koje ju je udario kretalo ogromnom brzinom. "Stradala sam kao pješak na zelenoj površini. Ljekari koji su me prihvatili na VMA su mi rekli da je brzina vozila koja odgovara mojim povredama 150 kilometra na čas", objasnila je.
Vozač nije dobio nikakvu kaznu, jer se na uviđaju utvrdilo da je nesreću uzrokovalo drugo vozilo. "Osuđen je na nula dana. Policijska kontrola koja je došla na uviđaj je došla posle nekih dva, tri sata. Suludo je napisana odbrana da su bila dva vozila uključena u saobraćaj i da je jedno vozilo prijetilo ovom koje je napravilo štetu. Pretpostavljam da su tako realizovani propisi u saobraćaju", ispričala je sagovornica.
Motivaciju za oporavak pronalazila je u želji da isprati svoju generaciju. "U meni je samo bila želja da hoću da sustignem moju generaciju. Hoću da nastavim svoj obrazovni proces, hoću da izlazim. Zakasnila sam samo tri godine i sa tom generacijom sam uspjela da završim i fakultet", navela je.
Iako ima diplomu ekonomskiog fakulteta, Tamara ima problema sa trajnim zaposlenjem. "Ugrožena mi je egzistencija, jer se zapošljavam u privatnim firmama, ali samo na određeno vrijeme. Najduže sam se zadržala u Galenici. Tu sam bila skoro pet godina kao referent za ekonomiku i investicije. U jednom trenutku su objavili da je firma u procesu restrukturiranja i onda su morali da otpuste većinu radnika, među kojima sam bila i ja. Samo nekih 30 do 40 odsto radnika je ostalo u firmi", zaključila je razgovor.