Otkad ga je udario grom, prozvali su ga jednostavno - Mile Munja! A kako je preživio, mještani ni dan-danas ne mogu da se načude.
A sve je, veli, počelo kad su Mile i njegov tata došli na njivu da oberu trešnju, bilo je to 28. maja, inače voćku koju Mile najviše voli. Popeli se, brali, pa razgovarali da li da sve pojedu ili da i nešto prodaju...
Stali su tu pod drvo, neka kišica počela i čuli su da grmi, pa rekli: "- Ajde još malo tu nešto da poradimo i kući... Ja stajao ovdje, tata bio tu, i samo u jednom trenutku svjetlost... I ja padam s one visine... Kad sam pao, sav drhtim, ne znam šta je, tata odlijepio, tresem se, ništa ne osjećam, samo kao neko golicanje po cijelom tijelu, a ova noga skroz iskrenuta... Odvukao me tata, da me pokrije zemljom, ajde vode... ja na leđima i tad je počelo nevrijeme..."
- Odmah je tata otišao da zove komšiju Željka a kad je otišao, na 10 metara od mene udari još jedan, osjetio sam kako je sva zemlja pala na mene..., veli Mile objašnjavajući kako je izgledao taj majski dan i to silno nevrijeme koje je nastalo doslovno ni iz čega.
Na sebi je, kaže, imao majicu kratkih rukava, neke pantalonice i duboke starke, a kad su ga podigli da ga stave na motokultivator i voze u ambulantu od majice je ostala samo prednja strana a od patika samo šnir...
- Cijela leđa, noge, sve pozadi, sve je to bilo crno, izgorelo, a palac na nozi mi se rascvjetao, valjda je tu izašlo - sjećao se student Mile, ima već i tome godina, pred kamerom vojvođanskog novinara Bore koji je zabilježio sijaset ovakvih i još čudnijih priča po ravnici.
- Sav sam modar bio, ništa nisam osjećao, ruke pomalo, noge ništa, tek uveče i sutra ujutru prvo lijevu pa onda desnu... Bio sam u bolnici 7 dana, krpili me, a nijedan mi ožiljak nije ostao... I sestre se čudile kako je to tako brzo zaraslo - pričao je Mile koji se tada šalio na svoj račun da mobilni kod kuće puni na punjač, a kad je napolju na sebe!