Boli me pomisao da nisam uspjela da sačuvam tu djecu, a svjesna sam da nije bilo moguće, kaže nastavnica istorije, ranjena u "Ribnikaru" prvi put posle sedam meseci od masakra!
Ne mislim da sam heroj, to što sam preživjela ne čini me herojem. Ja sam samo imala sreće da preživim, a nažalost, mnogi je nisu imali. To nije herojstvo. Stalno mi se čini, i sada posle sedam mjeseci, da sam možda mogla nešto da uradim .Ja sam bila jedina odrasla osoba u toj učionici. A, nisam uspjela ništa da učinim...
Kada me pitate kako sam, osjećam da nemam prava da kažem da mi nije dobro. Prvo, zato što sam ostala i zato što sam tu, a deset duša je otišlo. Nemam prava da kažem ni da mi nešto nedostaje. Kad god me neko pita kako sam, odgovaram: „Dobro sam“.
Nastavnica istorije Tatjana Stevanović ovim riječima prvi put posle masakra u beogradskoj OŠ „Vladislav Ribnikar“ u kome je teško ranjena govori za Kurir o 3. maju, danu posle, svojim đacima, strahovima i očekivanjima. Priznaje da je dirnula nedavna priča o inicijativi da dobije nacionalnu penziju, koja je potekla od njenih koleginica, Nataše Vasić i Marije Crnojević.
Dirnula je inicijativa
Za samo nekoliko dana više od 13.000 ljudi stavilo je svoj potpis na inicijativu. Više od 13.000 kolega, bivših učenika, poznanika, znanih i neznanih pozvalo je ovom peticijom nadležne da reaguju i da Tanji posle svega ne pada teško neizvjesnost. Da više ne postavlja sebi pitanja poput onih: „Gdje sam ja uopšte? Šta će biti sa mnom? Koji je moj status?“
- Sigurna sam da više nikada neću moći da uđem u učionicu i da se bavim svojim poslom. Vrijeme prolazi i jasno mi je da ja tamo više ne pripadam. Ne mogu. Voljela sam svoj poziv, uživala u radu sa djecom. Iako je prosvjeta težak posao, svi smo mi uvijek nalazili razloge da ostanemo. Tražili smo ih u našim i uspjesima naše djece. Ali, ja sam sada sve to izgubila. I šta sad?
Ljudi su dobro odreagovali na peticiju i sada se čeka ishod, da vidimo šta će se dogoditi
- Čitala sam mnoge komentare i neki su mi jako teško pali. Stvarno ne bih voljela da se ovaj nevjerovatan gest divnih ljudi, znanih i neznanih na bilo koji način iskoristi u političke svrhe. Stvarno bih željela da bude baš sve onako kako piše u tekstu peticije - kaže Tanja.
I ovim gestom su, kaže Tanja, kolege pokazale koliko su pažljive. Ne prođe dan da joj neko ne pošalje poruku, da je ne posjeti.
- Mi smo u školi jedan dobar kolektiv, i tako je godinama unazad.
Idealno odeljenje
Tatjana je 20 godina provela u učionici, a od toga punih 18 u „Ribnikaru“. Otkriva da školu vjerovatno ne bi nikada napustila da se ovo nije dogodilo.
-Tužna sam zbog velikog pritiska koji su moje kolege morale da izdrže i koji i dalje trpe. Ne smije se zaboraviti da su i oni strašno potreseni. Vjerujem da će se nakon ovog užasnog događaja pronaći pravi način da se usaglase stavovi vezani za dalji život škole, izgled i koncept memorijalnog centra. Uprkos ogromnom bolu, ne smijemo dozvoliti da žrtve budu predmet razdora, već ova strašna situacija treba da nas ujedini, da nas učini boljima. Žrtve nikada ne smijemo zaboraviti, one su naš putokaz.
NIJE IMAO NIJEDNU ČETVORKU
- Svu tu djecu sam poznavala od petog razreda, jako dobro sam ih znala. I on je, kao što mogu da potvrde sve ostale moje kolege, do 3.maja bio dobro i vaspitano dijete. Pravi đak. Nije imao u rubrici nijednu četvorku. Išao je na takmičenja i bio je vješt u svemu čega se dohvati... Istina, bio je povučen, ali znate li koliko ima takve djece u školi? Nije se mnogo isticao u odeljenju, ali je redovno učio i izvršavao svoje obaveze. Kada je iz suprotne smjene došao u 7/2 izuzetno su ga lijepo prihvatili - priča Tanja.
Nijedan od nastavnika koji je ulazilo u to odeljenje nije mogao ništa da primijeti, jednostavno ništa nije ukazivalo na bilo kakav problem. Ni njegove roditelje nastavnica istorije nikada nije upoznala, jednostavno za tim nije bilo potrebe.
- Sva ta djeca su bili stvarno nevjerovatni dragulji kao i to cijelo odeljenje. Kada radite dugo u prosvjeti i zamišljate kako bi željeli da izgleda idealno odeljenje, onda imate sliku 7/2. Prepametna, radoznala djeca, svako talentovano u nekoj oblasti, kulturni, čvrst kolektiv. Bilo je tu među njima i konkurencije, ali one pozitivne. Trudili su se da budu što bolji, i uvijek su jedno drugo podržavali u svemu.
Otkriva nam da postoji plan da je preživjela djeca iz 7/2 posjete u bolnici. Neće im više predavati istoriju, ali o upornosti i nadljudskoj snazi mogla bi naširoko da im priča. Ipak, čini se da njena skromnost prevazilazi njenu ljudsku veličinu i, kaže, važno joj je samo da ih vidi, ali za to moraju prvo da se pripeme i jedni i drugi.
- Sami su davno izrazili želju da hoće da dođu. Oni su prosto takvi...
Takvi su bili i tog 3. maja. Milina da uđete u učionicu. Ne znate da li se ljepše osjećate kada krenete kod njih na čas ili kada posle zvona iz njihove učionice izlazite. Za nastavnicu Tanju i dan u kome se desio masakr bio je kao i svaki drugi.
- Mi smo bili u odeljenju i čuli smo nešto...sada znamo da su pucnji, ali tada smo mislili da su petarde. Grize me što u tom trenutku nisam shvatila da je situacija ozbiljna. Pomislila sam, imamo našeg Dragana u koga smo svi imali beskrajno povjerenje, to je bio anđeo među nama. Znao je poimence svu djecu iz A i B smjene. Osjećala sam neku sigurnost, pa Dragan je tu. Čak sam se i šalila sa odeljenjem kada smo čuli buku...
Prvo je pucao u mene
Održala je Tanja gotovo čitav prvi čas u 7/2. On tog jutra nije došao. Njegovo mjesto u drugoj klupi bilo je prazno. Sve do 8.40.
-Tada je naglo otvorio vrata i prvo je mene upucao. Pretpostavljam da sam ja kolateralna šteta, da me ukloni sa puta da bi mogao da uradi ono što je zamislio. Sjećam se da sam prvo upucana u stomak. Odletjela sam i pala... Onda je nastupio strahovit bol. Toga se dobro sjećam, kao i uplašenog pogleda učenice iz druge klupe koja više nije među nama. Izgubila sam dah i pomislila – to je to. To je kraj...
Ono čega se Tanja ne sjeća je kako je zadobila rane na rukama. Vjerovatno je zato krenula priča u medijima da je pokušala da ga zaustavi... Ona se toga ne sjeća.
- Da sam samo naslutila da je situacija ozbiljna, možda bi se nešto drugačije desilo. Svi mi pričaju da je to nemoguće, naravno... ali ne mogu da se oslobodim tih misli. Ne mogu... Muči me odgovor na pitanje: Da li sam mogla drugačije? Da li bi bilo drugačije da sam shvatila šta se dešava? Ili bi možda bilo još gore. Da sam krenula ka vratima vjerovatno bih nastradala kao djevojčica koja je izašla iz toaleta kada je čula zvuke. Nisam shvatila situaciju. Niko od nas nije...
Samo pucnji, bez dječjeg glasa
Sjeća se da je čula pucnje po učionici dok je ležala na podu. Samo pucnje. Bez ikakavog dječjeg glasa... Jezivo...
- Onda je neko dijete došlo do mene. Zagrlila sam ga. Ne znam kako se to desilo. Jedno vrijeme smo tako ležale zajedno. I onda je ona otišla. Nije ranjena, kasnije sam saznala ko je djevojčica. Vjerovatno je došla do mene da je zaštitim... i znam da smo zagrljene ležale neko vrijeme.... Toga se sjećam, maglovito. Dok sam ležala jedino što sam vidjela je blijedo lice teško ranjenog učenika koji me je uplašeno pogledao. On se sada nalazi na bolničkom liječenju u Americi i svi se molimo za njegov oporavak. Onda mrak... pa ulazak prvog kolege u učionicu, kada je zatekao to što je zatekao...
Tada je već učenik koji je počinio masakr iskočio kroz prozor. Predao se...
- To su neki trenuci koje uopšte ne možete da objasnite. Kada sam tako pogođena ležala gotovo bez vazduha samo su mi moja djeca bila pred očima. Ne može se to objasniti ni sebi, niti bilo kome drugom. Ti trenuci, ta četiri minuta to je neko vrijeme koje je u mojoj svijesti rastegnuto do beskonačnosti. Nisam stigla da obuhvatim situaciju u glavi šta se u stvari događa. Kada sam u jednom trenutku došla svijesti i vidjela na rukama rane, pomislila sam da nisu prave. Govorila sam sebi, ma to je nešto drugo. A, onda saznanje, aha to, ipak, jeste prava krv. Koliko god vrijeme ide, i dalje ne mogu racionalno da objasnim šta se u tim momentima dešavalo, iako sam bila u tome.
Kada se probudila 4. maja najsrećnija je bila kada je vidjela svoju porodicu, kada je ugledala svoju djecu. To je mnogo teško... I oni su nekada prošli kroz Ribnikar. Sada su veliki...
Bolničku sobu Tanja je dijelila sa dva svoja đaka. Dječak ubrzo odlazi, ostaje djevojčica. Preživjela šest metaka. Obje nepokretne, pričaju, ali otežano. Jedna drugoj ogromna podrška. Djevojčica je sada dobro, vratila se na nastavu. Kažu da je živahna, vesela i da se dobro oporavlja. Povrede stomaka i obe ruke su dobro, ali duša?
- Ovdje sam otkad se sve desilo. Da bih bila dobro psihički, postavila sam prioritete. Fokusirana sam na svoje tijelo i oporavak. Trudim se da glavu ne uključujem, koliko god više mogu. To je dobar put. Pokušavam da najprije oporavim svoje telo kako bih mogla kasnije da se bavim svojom dušom. A toga će biti. Dokle god sam ovdje, to mi je prioritet.
Još uvijek sve traje
Na pitanje, a kad je sve prošlo, tiho odgovara:
- Ništa nije prošlo. Još uvijek sve traje.. .Bila sam dugo odsječena od bilo kakvih vijesti i informacija. Nisam ni znala šta se sve dogodilo. Bila sam i svjesna i nisam kada se to dogadjalo. Kada sam se probudila u bolnici nisam imala sliku cielog događaja. Nisam znala koliko je djece stradalo, da li je uopšte neko stradao. Plašila sam se da jeste, ali nisam znala. Po reakciji moje porodice sam shvatila da je strašno. Oni su se radovali što sam ja iz tog događaja nekako Božjom promišlju, izašla živa. Mjesec dana sam bila u bolnici bez ikakave informacije. Bez telefona, jedina veza sa spoljnim svijetom bila je moja porodica i ljudi koji su brinuli o meni.
Onda su počeli da joj otkrivaju cijelu istinu, ali ne odjednom.
- Ne znam ni kako bih odreagovala da su mi odmah sve rekli. Znala sam prvo broj stradalih ali ne i imena. Porodica mi je odmah rekla da je Dragan ubijen. Posle toga su mi postepeno govorili imena. I svako to saznanje je bilo jako bolno... Strašno saosjećam sa tugom i bolom svih porodica stradalih, za njih nema riječi utehe. Dodatno me boli pomisao da nisam uspjela da sačuvam tu djecu, iako sam svjesna da nije bilo moguće.
Desilo se čudo
Tatjana sada čeka operaciju ruke da joj se izvadi metal koji mijenja kost, jer po riječima doktora, umjesto kosti od prostrelne rane, imala je kašu. Osam mjeseci treba da zaraste da bi se izvadila. Kuk joj posle ranjavanja nije odmah operisan već je srećom sam zarastao, ali i on propada, pa bi u nekom trenutku morao da se ugradi vještački.
IZLJUBIMO SE KAO ROD NAJROĐENIJI
Peticija i veliki odziv su nešto što nastavnicu ohrabruju. Ta empatičnost, iskonska, iskrena briga ljudska je nešto što Tanji daje nevjerovatnu snagu, naravno uz ogromnu podršku njene porodice..
- Bila sam nedavno na previjanju kod doktorki koje su mi operisale ruke. Kada dođem tamo izgrlimo se kao rod rođeni. Toliku bliskost osjećam prema tim ženama. To je nešto neopisivo. Prezahvalna sam na pomoći i brizi koju mi je pružio čitav tim doktora i medicinskog osoblja Urgentnog centra, i kasnije na Klinici za rehabulitaciju dr. Zotović. Zahvaljujući tim ljudima ja sam živa i oporavljam se. To su divni ljudi i sa nekima od njih ću održati prijateljstvo i kasnije.
Pošto je metak ušao bočno u stomak, oštećen joj je i nerv koji kontroliše kvadriceps i taj dio noge. Zbog toga Tanja dugo nije mogla da pomjeri lijevu nogu i to je bilo najopasnije. Prognoze ljekara su bile obeshrabrujuće. Tvdili su da postoji samo pet odsto šansi da se oporavi. Ali, desilo se čudo.
- Malo po malo vraćam se. Dugo nisam smjela da se pomjerim uopšte. Važno je da sada nemam bolove i radimo da i ova lijeva noga proradi. Još uvijek sam nesigurna, samo u jednom trenutku noga može da mi klecne i ja padam, a ne smijem da padnem. Stomak koji je bio prioritet, sada je u redu. Sve sam jača i jača. Pravim veće krugove. Krećem se u zatvorenom prostoru bez pomagala, moram još uvijek da se pridržavam za nekog, ali važno je da hodam.