Ispovjest roditelja djevojčice koja je ubijena u Ribnikaru.
Tri mlada drveta fotinije, i drugo rastinje, oko tri nadgrobne ploče pažljivo posuta crvena kora borovine.
Već je padao mrak kada su Aćimovići završili uređivanje aleje na Lešću. Tu, gotovo jedno pored drugog spavaju Angelina Aćimović (14), mali pijanista Andrija Čikić (13) i školski čuvar Dragan Vlahović (53). "Noćas, kao nagrada, Gina mi je došla u san, kao sasvim mala djevojčica. Samo je prošla pored mene dok sam nešto radio. Volio bih da porazgovaramo. Nadam se... doći će mi opet.Tu Angelininom ocu Anđelku suze prekidaju riječi, a kad otac plače za djetetom - zanijemite.
Aćimovići prvi put javno govore, sedam mjeseci posle tragedije u "Ribnikaru". Govore za "Novosti". Metak zločinca, vršnjaka iz odeljenja, njihovoj Angelini razorio je mozak tog 3. maja u đačkoj klupi, u razredu 7/2 u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu. Tada je sve stalo, i Angelinin zvonki smijeh, i misao, i treptaj, samo je srce na aparatima još kucalo. Otišla je posle 12 dana koje je provela u komi, u Univerzitetskoj dječjoj klinici u Tiršovoj, bez ikakve šanse da se vrati.
Za njenog oca Anđelka, majku Nataliju i sestre Jelenu i Mariju, ti dani su bili - nagrada, kao neki poseban Božji dar, istovremeno i nepodnošljivo iskušenje u toj strašnoj situaciji. Mogli su da budu pored Gine, da se oproste, da je maze, pričaju, mole se... iako, sve je bilo jasno. Čim su prvi put ušli u "Tiršovu" ljekari su im rekli da su šanse skoro nikakve i dozvolili da budu pored djevojčice dok na aparatima njeno srce još kuca. "Mi imamo jedan život, do 3. maja, a drugi posle" - priča Anđelko. "Kada vidite svoje dijete demolirano, otečeno, u zavojima i već ste pripremljeni da je to kraj... to je očaj iz kojeg ne znate kako dalje. I to pitanje kako živjeti dalje, kako naći smisao, vjerovatno muči sve roditelje ubijene djece. Mi Srbi, uopšte pravoslavci, stalno postavljamo pitanje - zašto da živimo? Odgovor tražimo u vjeri, kroz razgovore, posebno sa roditeljima koji su izgubili djecu, sa njima nalazimo najveću utjehu. Velik je to bol, ali shvatate da niste jedini, da je i njima teško, i onda, dan po dan, pokušavamo da život posvetimo porodici, i očuvanju sjećanja na Angelinu, da kroz naša djela ona živi".
Ne rasprodaju Aćimovići ni sad javno svoju tugu. Oni samo žele da se čuva sjećanje na žrtve masakra: osam djevojčica, jednog dječaka i čuvara Dragana. I da svi iz ove tragedije nešto naučimo, da se takav užas ne ponovi. Aćimovići su živi jer vjeruju da je Angelina sa njima, iako nije fizički prisutna. Njene slike su na zidu, na polici među ikonama, na Marijinom radnom stolu, u sobi koju je dijelila sa Angelinom. Svako od njih na svoj način nosi tugu, majku Nataliju (43), Ruskinju svijetlih očiju, istih kakve je imala Angelina, to breme savija kao mladu jasiku. Od agelininog ubistva ne radi. Kaže, nema snage.
"Ne liječi vrijeme baš ništa, ne ovakve rane - govori Natalija. - Čini mi se i da je svakim danom sve teže, Angelina sve više nedostaje. Svaki njen korak mi je u pameti, svako naše jutro, maženje, zagrljaji. I tog jutra sam je kao i uvijek ispratila u školu, poljubila, zakrstila je. Jesmo izgubili nju u, tom fizičkom smislu, ali u duhovnom ona je sa nama, ona mi daje snagu da se probudim, da živim".
Priča Natalija da je Angelina bila svestrano dijete, da za nju ništa nije bilo problem, sve je mogla. Bila je umjetnička duša, voljela da crta, piše, pleše, kreira i izrađuje modne skice, svuda je unosila neku posebnu radost i svjetlo, u svakom smislu bila svoja, uvijek se držala svog stava i kad je drugačiji od svih. Bila je samouvjerena, jaka, stamena u stavovima, dostojanstvena, nenametljiva, a prodorna, imala je anđeoski izgled ali temeljan karakter.
Natalija pokušava da ostavi utisak da je jača nego što jeste. Nekim zaleđenim osmijehom pokušava da zaustavi suze, ali kad one grunu, jeca. Jelena, Anđelkova kćerka iz prvog braka, grli je. "Kada prestanu suze, čuće se vapaj, jer nemoguće je prestati plakati" - kaže Anđelko. "Nekad plačem do posla, pa me tamo druge misli otrgnu, a onda u povratku opet plačem. Nataliji je teže, ne može još da se vrati poslu vaspitačice, nema snage za tako odgovoran posao".
Starija sestra Marija je student Ekonomskog fakulteta. Iako je mislio da je jaka, da može da se nosi sama, otac kaže da je često noću zatiču za radnim stolom kako plače nad Angelininom slikom.
Sestra Jelena: "Utjeha je što sam znala da je u bolničkom krevetu ništa ne boli, ali ovo nikad neće proći"
"Naš odnos je bio baš snažan, blizak, ona se rodila kada sam počela da odrastam, željela sam svemu da je naučim, od savega zaštitim. Sve smo dijelile: odjeću, prijatelje, uvijek smo imale isto društvo. Mala ljepotica je bila tu uz mene uvijek. Najviše mi nedostaje njeno postojanje, to i jeste najbolniji momenat, to što nije pored mene, da spavam sa njom, da zajedno provodimo vrijeme. Sve to kada godinama razdeljuješ emocije, riječi, uspomene prekinuto je, i više se neće ponoviti. Ja nju osjećam, i Jelena i ja, sve radimo tako da to bude Angelini od nas".
Sa Natalijom i Anđelkom umjesto Angeline sada spava Zoja, pas lagoto rase. Anđelku je drago što je posle tri godine ubjeđivanja popustio i dozvolio Angelini da uzme kućnog ljubimca. Prvih mjeseci skoro svakog dana Anđelko je išao do "Ribnikara", brinuo o cvijeću, brisao slike ubijenih:
"Tuga ne prolazi, mi znamo da je ona na mjestu koje zaslužuju samo anđeli i zato joj se i molim za nas" - govori otac. "Pokušavamo da nešto učinimo da se tragedija kakvu smo mi doživjeli nikad ne ponovi. Na svaki sastanak, u Vladu, u Tužilaštvo, idem pun želje da uspijemo, a vraćam se sa velikom prazninom. Ne zato što nam nešto nije udovoljeno, nego s pitanjem - šta sam ja postigao... dijete niko ne može da mi vrati, zašto se lomim, batrgam, mislim da radim dobro, ali nje i nema".
Posle tog 15. maja, kada su izgubili Angelinu, Aćimovići, a kažu vjerovatno i druge porodice ubijene djece, najteže su podnosile medijske priloge o zločincu:
Sestra Marija: Najviše mi nedostaje njeno postojanje, to što nije pored mene, da zajedno provodimo vrijeme...
"Objavljivanje njegovih fotografija i to što on, navodno, radi tamo gdje je smješten, za nas je nepojmljivo, to je težak udarac na našu dušu i sve što osjećamo. Ponašanje njegovog oca i majke je takvo da ne pokazuju nikakvu odgovornost, žaljenje i kajanje za to šta su uradili oni i njihov sin. Zloupotebe je bilo i biće, mi smo u prvih 40 dana od Angelininog ubistva, koji za pravoslavne ljude imaju poseban smisao, gledali i kako neko u ime naše tragedije promoviše svoje ideje, mislim na političke proteste, za koje se ispostavilo da nemaju nikakve veze sa našim bolom, nego sa njihovim interesima".
U Anđelkovim sjećanjima još intenzivno je živ pakao koji je preživio tog proljećnog jutra ispred "Ribnikara". U jednom trenutku tu su ostali samo novinari i porodice za koje će se kasnije ispostaviti da su izgubile djecu: "Govorili su nam da se unutra još nešto radi, da su djeca u podrumu, da postoji neki eksploziv, meni su rekli da Angelina nije među povrijeđenima. Policija je čuvala zgradu, a možda je tebalo da zbrine nas, da nas odvede tamo gdje su nam djeca. Supruga je ostala tu u dvorištu, a ja sam sa starijom kćerkom Jelenom otišao pješke u "Tiršovu" i tu mi je policajac rekao da je Angelina primljena. Doktorka koja nas je dočekala bila je dobra, odmah je rekla istinu, da je naša Angelina toliko teško povrijeđena da je ovo kraj. Molila me je da uzmem neku tabletu, odbio sam. Ni tad, ni sada, nisam osjećao mržnju. Za nas je teška spoznaja da zločinac ne može krivično da odgovara, a tako je. Nas nijedna kazna ne može da zadovolji, bilo da je godinu, pet ili 25, oni su zaslužili doživotnu robiju".
Teško povrijeđenu Angelinu tog jutra prva je vidjela 24 godine starija sestra Jelena. Ona je išla "na prepoznavanje" žrtve.
"Tu sliku nosim sve ovo vrijeme, svaki dan i kad otvorim oči poželim da je sve bio san, i to je nešto sa čim ću ja otići, sigurno, za mene u životu ne postoji ništa teže od toga" - priča Jelena. "Tih dana živjeli smo za posjete, prvo ujutru na liturgiju, pa u bolnicu, vejrovali smo u Boga, da će da je spase u svakom smislu. Bilo nam je jasno čim smo je vidjeli koliko je teško, to se ne može ni opisati, ali nada se ni tad ne gubi".
Hiljadu puta je dosad Jelena, kaže, razmišljala da li je bilo teže njima da gledaju bespomoćnu Ginu u bolničkom krevetu ili ljudima koji su prepoznavali svoju djecu u kapeli. "Jedina utjeha je što sam znala da je ništa ne boli" - kaže Jelena. "Ali, ovo koliko mi nedostaje, ona sa kojom se svaki susret završavao njenim riječima "volim te", ovo nikad neće proći".
BONUS VIDEO