Suzana Ranković, sestra Dalibora Todorovića koji je ubijen u masakru kod Mladenovca podijelila je sa javnosti svoju tugu.
Sestra Dalibora Todorovića, koji je ubijen u masakru u Duboni kod Mladenovca, Suzana Ranković ispričala je da je od njegove smrti prošlo više od dva mjeseca, ali da 4. maj nije prošao.
"Prošla su dva mjeseca, ali 4. maj nije... I nikada neće proći, ovako nešto ne može da se zaboravi, sa ovim čovjek mora da nauči da živi, ali onako samo kako on zna... Tuga, suze i bol nisu prestali, samo su se povećali jer želja da ga vidimo i zagrlimo je sve jača", započela je Suzana svoju potresnu ispovjest.
Prema njenim riječima, životi su se promijenili svim porodicama, pa i mještanima, više ništa nije kao prije, niti će biti. "Skoro svakodnevno sam kod mojih ili ako nisam, u kontaktu smo, ali više ni razgovori nisu kao prije, svu svoju tugu ispoljavam kroz pjesme koje noću, kad ostanem sama, pišem i posvećujem njemu, ali ni ta tuga ne izlazi u količini koju imam.... Majčine suze i posle 60 dana ne prestaju, niti su se smanjile, što znači da vrijeme ne liječi ništa, kao ni očev bol i pogled koji je ostao od tog događaja", kazala je sagovornica.
Dalibor bi 1. jula napunio 25 godina, a njegova sestra o njemu priča kao uvijek veselom i posebnom mladiću punom ljubavi. "Mnogo ljudi je od tada prošlo kroz našu kuću, ali niko nije izašao, a da nije bar suzu pustio. U kući vlada tišina i velika praznina, samo se čuje jecaj majke koja sjedi istovremeno gledajući kroz prozor kada će Dača naići odnekud, kao što ga je osmijeh njen čekao sa posla, njegove stvari koje su ostale nepomjerene, ostavivši onako kako je on ostavio, i miris koji osjeća kad uđe u sobu, kao da je još uvijek tu... on je bio poseban, pozitivan i pun pozitivne energije, i bio je moj, voleo je da pomogne svima, voleo je život, radovao se svakom danu, volio je iznenađenja i često ih je priređivao dragim osobama, kao i oni njemu. Uvijek je bio nasmijan i pun šale, na njega čovjek nikada nije mogao da se naljuti. Bio je brat, prijatelj, drug, bio je samo za poželjeti, to se i sada vidi koliko svijeća zateknemo nedogorelih na grobu i koje se pale dok smo mi tamo... sa njim su uzeli sve, upropastili nam život. Vjerujem da je u svakoj porodici tako, koje su izgubile djecu, kao što je u mojoj", priča Suzana.
O osumnjičenom za ubistvo ne želi da priča, ali kaže da "takav monstrum treba zauvijek da ostane u zatvoru", kao i da je važno da se ispita njegova porodica. "Kad kažu da od goreg ima gore, ja mislim da od ovoga nema ni na ovakav način... žao mi je što smo rođeni u ovakvom vremenu, što je veliki proces čekanja, suđenja i brige šta će biti na kraju. Taj monstrum ne treba da vidi svjtlo dana kad je on te noći sam sebi presudio takvim djelom. I svi koji su znali iz porodice za tu količinu oružja, svi da budu kažnjeni jer "iver ne pada daleko od klade", da se kazne i ostanu zauvjek u zatvoru. Kad bi bio takav jedan primjer kazne, takav zakon, mi više ne bismo imali ni lopova, a kamoli monstruma, i ne bismo viđali svakodnevno roditelje, babe, dede od ubica koji se šetaju slobodno", kaže Suzana.
Suzana se prisjeća njihovih poslednjih poruka i ističe koliko je njen Dača bio voljen. "Sjećam se poruka poslednjih, gdje sam mu ja rekla kako se plašim nečega, a da bi mi na to rekao "Šta se plašiš kad ti imaš brata", a kad bi znao da je strah nadvladala tuga i da se više ničega ne plašim, bio bi ponosan... Volio je i bio je voljen... Ostavio je veliku uspomenu za sobom, ostavio je ime (njega) posebnim kao primer drugoj djeci.... Žao mi je za sve povrijeđene, svi se znamo da je sreće da je i moj brat među njima povrijeđen, a živ", priča ona.
"Anđelu mom"
Majka je napisala i posvetila sinu kojeg je izgubila te večeri u Duboni, a zove se "Anđelu mom". Prenosimo je u cjelosti:
"Sunce moje, radosti majkina,
Što mi ode i nestade u najljepšim godinama.
Što si me ostavio da patim nad grobom tvojim,
tuga, bol, svakim danom sve me jače steže.
Svaki dan mi je sve teže i teže.
Duša i srce sve me za tobom boli,
dok je majka živa imaće ko da te se sjeća i voli.
Slomljenog srca, i ranjene duše,
Boga molim da mi te čuva.
Nek ti podari RAJSKU LJEPOTU
Jer si ti sine zaslužio u svom životu.
Nisam sine kao što sam bila,
Suze su konstantne od kad sam tebe izgubila.
Imati te za sina bila je sreća,
A izgubiti te tuga je najveća. Anđele moj".
BONUS VIDEO: