Preorano dvorište umesto betona. Stara kuća se nakrivila, kao da su i zidovi decenijama nosili muku i težinu života Draga J., djeteta, a kasnije čovjeka koji je cio vijek proveo u samo nekoliko soba.
Bio je najčešće u jednoj, a kad padne sumrak majka je znala da ga vodi po ostalim prostorijama velike prizemne kuće u Belom Manastiru.
Priča je danas obišla cijeli Balkan, a sada možete da vidite fotografije napuštene kuće, stare vjerovatno više od čitavog vijeka. Kroz njene prozore Drago J. gledao je samo kroz rešetke. Majku je bio strah da ne pobjegne, vjerovatno da mu se nešto ne bi dogodilo. Nosila se, kako je znala s njegovom sudbinom. Sem kuće, muku su dijelili decenijama.
Drago J. je rođen daleke 1948. godine, a ponovo je počeo da postoji tek 2007. godine. Naime, sve do marta te godine Dragu je majka Veronika skrivala od svijeta. Zaključan u sobi, sa rešetkama na prozoru, Drago je živio više od pola vijeka. Da apsurd bude veći, kuća strave bila je tek nekoliko stotina metara udaljena od bijelomanastirskog Centra za socijalni rad, prenio je Večernji list.
Priča o Dragu, koji je život proveo u kućnom zatvoru, bez ikakvog kontakta s spoljnim svijetom, pre 16 godina je potresla Baranju i čitavu Hrvatsku.
U kući, u Ulici Vladana Desnice, u Belom Manastiru, na broju 26, "nevidljivi čovjek" proveo je 59 godina svog života.
Svi su zaboravili, ili pak nisu ni znali da Drago postoji.
S vremena na vreme, mještani su, noću, kada je bilo upaljeno svijetlo, u kući viđali siluetu muškarca, ali nisu znali da je riječ o sinu kojeg je majka, od ranog djetinjstva, zatvorila u kuću, pomno ga skrivajući od svijeta, piše Večernji.
Nikad nije upoznao druge ljude
Dragu nikada nije vidjela čak ni supruga njegovog brata, iako su prvih godina braka živeli na istom kućnom broju i dijelili dvorište.
Ukratko, gotovo šest decenija, nesrećni čovjek zapravo nije postojao, jer za njega niko, osim par članova njegove porodice, nije znao.
Drago nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjetio vetar na licu, udisao svijež vazduh. Bio je 24 sata, 7 dana u nedelji, zatvoren u četiri zida svoje male sobe.
Jedini prozor, na toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, poput zatvorskog, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na sve prozore kuće strave, izgrađene početkom prošlog vijeka.
Iz male sobe, koja je bila čitav Dragov svijet, nije se moglo direktno izaći. Put, prema izlazu u dvorište, vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek uvče bi bila privremeno otvorena.
Nije znao čemu služi kupatilo, komšije nisu znale da postoji.
Majka Veronika ga je, naime, tek pod okriljem mraka, puštala u kuhinju. Slučajni prolaznici bi, u prostoriji u kojoj je gorilo svjetlo, tada videli siluetu muškarca.
Bio je najstariji od trojice braće
Kako se tada saznalo, Drago je Veroniki i njenom suprugu Ivanu bio najstariji sin.
Večernji piše da se Drago, još kao veoma mali razbolio, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, zbog sramote, zatvorili u kuću, da ga niko više nikada ne vidi.
Dragovo ime je poslednji put u dokumentima evidentirano 1978. Tadašnja invalidska komisija u Osijeku, 7. marta zabeležila je da je, kao četvorogodišnjak, liječen na Šalati. Spominje se i otpusna lista dečje klinike Rebro, iz 1963. godine, kada je nesrećnom dječaku dijagnostifikovan teži stepen mentalne retardacije.
Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog.
Kako je Veronika bila Mađarica, iz njihove se kuće najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razume hrvatski, jer mu se čitav život majka i obraćala samo na mađarskom.
Kako je Drago završio?
Tek nakon što je 2007, tada 59-godišnji Drago, ponovo rođen, ovaj nesrećni čovjek je ponovo počeo da postoji i za sistem.
Posredstvom Centra za socijalni rad, smešten je u hraniteljsku porodicu, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima.
Kod odabira hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da nova porodica nesrećnog Draga zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima hraniteljke, nije mogao razumeti ni čitave rečenice, nego samo reči, poput dođi i sedi.
"Voli da jede variva, ali najdraži su mu slatkiši. Njima se raduje poput malog djeteta, što on, na mentalnom nivou zapravo i jeste", ispričala je tada Valerija.
Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila na strogu kaznu kućnog zatvora, da li su ga se sramili ili su se pribojavali njegovog nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragovi roditelji odnijeli sa sobom u grob.