Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, bio je čuveni kriminalac krajem prošlog vijeka, ali do vrha te jugoslovenske kriminalne piramide nije mogao u vrijeme Ljubomira Magaša, poznatijeg kao Ljuba Zemunac.
Zlatko Bagarić je tema odlomka iz knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić koji je objavio je hrvatski portal "Express".
Bagarić je iz Jugoslavije pobjegao posle silovanja. Pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim evropskim državama.
Prvo ubistvo,kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svijetu, Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija, jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slijepom bijesu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovini 90-ih. Prvo u proustaški HOP, a onda u kriminal Ipak, tradicija bivše jugoslavenske kriminalne scene nije prekinuta njenim raspadom na područja zaraćenih nacija. Kao područje u kojem je Bagarić konačno doživio svoju punu gangsterska afirmaciju, Hrvatska je postala pozornica vrlo sličnog procesa koji se nešto ranije, i u mnogo drastičnijem obliku, odvijao u Srbiji: i međusobno istrebljivanje dviju "otadžbinskih" linija kriminalaca, i njihovo povezivanje s raznim frakcijama vladajuće garniture.
Zlatko Bagarić rođen je 1956. u selu Kešinci nedaleko od Đakova kao jedno od troje djece Petra i Smilje Bagarić. Početkom 70-ih Petar Bagarić je napustio Jugoslaviju i aktivirao se u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, jednoj od mnogih političkih grupa hrvatskih nacionalista koje su djelovale u Njemačkoj. Petar Bagarić ostavio je ženu i djecu u Đakovu, a s nekom Njemicom sklopio i novi brak. Njegov sin je sve do svoje 20. godine bio nastanjen u Jugoslaviji.
Prije nego što se ostatak porodice takođe preselio u Njemačku, Zlatko Bagarić u Valpovu je završio gimnaziju, a u Bihaću odslužio vojni rok. Došavši u Njemačku mladi Bagarić nekoliko je prvih godina živio u Majncu, gdje je njegova majka otvorila restoran s "narodnjačkim" bendom. Njegov stil života i socijalne veze bitno su odredile besane noći po kockarnicama Frankfurta i Visbadena čija se stalna klijentela sastojala od sumnjivih bogataša na rubu bankrota ili zatvora, profesionalnih i patoloških kockara, lihvara, utjerivača dugova, nasilnika i propalih sportskih šampiona.
Bratstvo hrvatskih i srpskih mafijaša
Koristeći se poznanstvima, u kratkim intervalima između svojih kockarskih bdenja, pojavljivao se kao organizator ilegalnih kladionica na značajnijim bokserskim takmičenjima i turnirima, ne samo radi izvora novca, nego i radi ulaska u svijet koji se ponekad dodirivao sa slavnima i bogatima. Kao simbol prestiža, u njemačko-hrvatskom podzemlju godinama se isticalo Bagarićevo dugogodišnje prijateljstvo s Ebijem Tustom, jednim od poznatijih bokserskih menadžera. Zlatko Bagarić s Ljubom Magašem Zemuncem prvi se put sreo početkom 80-ih, u sudaru hrvatske i srpske bande oko reketaške "zaštite" jednog gastarbajterskog restorana u Frankfurtu. O tome postoje dvije različite priče.
Kako tvrdi uljepšana legenda, sukob je završio "hepi endom", u kojemu su jedan drugome priznali ravnopravnost; iskra simpatije razvila se u trajno prijateljstvo i kumstvo, u kojem je postignuta čak i potpuna politička saglasnost. Realističnija verzija tog fatalnog susreta u nešto drugačijem svjetlu prikazuje motive Bagarićevih skladnih odnosa s Ljubom Zemuncem: da se Bagarić, priznavši Magaševu nadmoć, uklopio u njegovu jugomafiju, kao rubni kriminalac s vrlo ograničenim pravima djelovanja. Bagarićev inferiorni odnos potvrđuju i poznate činjenice o njegovim kasnijim ratovima. U pamćenju hroničara emigrantskih zbivanja u Njemačkoj nije ostao zabilježen ni jedan Bagarićev okršaj sa Srbima.
Lojalnost Ljubi Magašu Zemuncu dokazivaće će do svog poslednjeg dana. Palio je svijeće na pragu pokrajinskog suda u Frankfurtu gdje je revolveraškim mecima, skončao vođa jugoslavenskog podzemlja. Oženio se Magaševom nevjenčanom suprugom Martinom, Njemicom. U čast svog bračnog prethodnika i mafijaškog uzora prvorođenom sinu dao je ime Ljubo.
Godine 1996. putovao je u Beograd da se na desetogodišnjicu smrti pokloni nadgrobnoj skulpturi, u veličini u pozi polugolog boksera u ringu. Po svemu sudeći, prisvajanje magaševskih relikvija bio je prvi čin kojim je Bagarić pokušao dokazati da je dostojan njegovog vrhovnog ranga. Zlatko Bagarić pojavio se u Hrvatskoj sa svojim stalnim pratiocima Miljenkom Žajom Krojfom i Zoranom Ivicom Petrovićem u jesen 1990. predstavljajući se, prije svega, kao ustaša koji je zbog svojih političkih uvjerenja dobar dio života proveo u njemačkom progonstvu.
Bagarić je tih godina sve je teže podnosio i najmanje količine alkohola; agresijom je reagovao na svaku primjedbu, raspoloženje mu je nepredvidivo oscilovalo od euforije do mračne depresije. U jednom trenutku bio je odlučan da promijeni životne navike, pa bi noći provodio gledajući stare filmove na hotelskom videorekorderu. Već sjutradan, poražen starim strastima, vraćao se barbutu, Ukrajinkama i "pjevaljkama", tvrdeći kako nema te žene koja je dostojna njegova svijeta. Ubijen je u tom ludilu zaljubljenog muškarca na pragu sredovječnosti i opasno uzdrmanog ega. Zbilo se to 15. jula 1998. oko pet sati ujutro, nakon što je obilno konzumirao bijelo vino u restoranu HDZ tajkuna Josipa Gucića, na proslavi kompanije, čiji je Gucić bio zastupnik za Hrvatsku. Da li zbog alkohola ili već trajne paranoje, u restoranu ga je vidljivo uznemirila pjesma "Jedan dan života" koju je pjevačica otpjevala vjerovatno kao dio klasičnog repertoara namijenjenog toj vrsti publike.
"Bagarić je s Antom Gucićem počeo da baca čaše sa stola na pod. Svakog je trenutka postajao sve nasrtljiviji. Plesao je oko mene podižući majicu i pokazujući pištolj. Onda je rukom krenuo ispod moje bluze, govoreći da mu sjednem u krilo", reći će pjevačica Alma Kahrić u policijskoj istrazi.
Kada je na nekoliko minuta nestao u WC-u, izmrcvareni muzičari ulovili su zgodu da se evakuišu iz NK Dubrava.
"Potpuno je poludio, niko ga od prijatelja takvog nikada nije vidio", sjeća će se posle osoba iz njegove pratnje, opisujući trenutak kada je Bagarić ugledao praznu binu.
"Onda ćeš ti pjevati", zaurlao je, ciljajući pištoljem u Lazara Rodića.
Između udaraca pištoljskom cijevi, Bagarić je Rodića prisilio da prvo pjeva, zatim skakuće plesnim koracima, da sjedne, opet ustane, legne... Prema kasnijim, neprovjerenim pričama, policijsku patrolu koja je u lokal stigla oko pet sati ujutro poslao je Sliško od kojeg je četvrti brat Roko Rodić mobilnim zatražio pomoć. Čim je ugledao policijsku uniformu, Bagarić je, iznenada trijezan, priseban i pitom kao jagnje, sam predao pištolj koji je neznatno prije gurao u Rodićeva usta.
Ubijen je s leđa, drugim pištoljem koji je skrivao u torbici za pojasom i koji mu je odatle bio ispao, navodno, dok je pod policijskom pratnjom već koračao po blatnjavom puteljku prema policijskom kombiju. Kako će pisati u obdukcijskom nalazu, taj Bagarićev pištolj dograbio je jedan od braće Rodić i "kralja kocke" ubio ispalivši mu dva metka u glavu. Drugi je odnekud izvukao "agram" i u Bagarićevo već nepomično tijelo još ispalio cio šaržer. Godine 2003. suđenje Bagarićevim ubicama okončano je neobično blagim kaznama. Svi osim jednog Rodića proglašeni su nevinima.