Vladan Kutlešić, član naše delegacije u Rambujeu, rekao je da je Milutinović odbio sporazum a da se nije kosultovao sa njim.
Na inauguraciji predsjednika države po nekom nepisanom pravilu među počasnim gostima budu i njegovi prethodnici na toj poziciji. Tako je bilo i ovoga puta. Krajem maja na inauguarciji predsjednika Aleksandra Vučića mogli su se vidjeti i nekadašnji predsjednik SR Jugoslavije Zoran Lilić i bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Ono što je mnogima promaklo je da je među njima, i to u bukvalnom smislu - sjedio je između njih dvojice - bio i nekadašnji predsjednik Srbije Milan Milutinović.
Vjerujemo da ga mnogi nisu ni prepoznali. Milutinović, koji će u decembru napuniti 80 godina, sjedio je uprvom redu, kao što rekosmo, u društvu Lilića i Nikolića.
KO JE MILAN MILUTINOVIĆ?
Milan Milutinović rođen je u Beogradu 19. decembra 1942. Bio je sekretar za prosvjetu i nauku Srbije, upravnik Narodne biblioteke Srbije, ambasador Jugoslavije u Grčkoj, savezni ministar inostranih poslova i predsjednik Srbije od decembra 1997. do decembra 2002. godine. Nakon isteka predsjedničkog mandata, u decembru 2002, predao se Haškom tribunalu, gdje je bio optužen za ratne zločine u toku sukoba na Kosovu i Metohiji. Milutinović je 26. februara 2009. oslobođen je i proglašen nevinim po svim tačkama optužbe.
Po povratku iz Haga izjavio je da ne planira da se bavi politikom, a kancelariju koja mu je dodjeljena je rješio da koristi za administrativne stvari.
"Ne planiram da se bavim nikakvom politikom, kancelariju ću da koristim za druge stvari, prije svega administrativne. Znate, ljudi pišu pisma, daju predloge...", rekao je Milutinović tada.
Govoreći svojevremeno u Hagu o Milutinoviću, šef delegacije Srbije na pregovorima u Rambujeu 1999. Ratko Marković posvjedočio je da tadašnji predsjednik Srbije nije opstruisao postizanje sporazuma sa kosovskim Albancima, već da je, naprotiv, učinio sve da dodje do dogovora o mirnom rješenju krize na Kosovu.
"Predsjednik Milutinović je u svim izjavama i na svim sastancima naglašavao da smo spremni da prihvatimo politički sporazum... On nije opstruisao, već je radio na uspjehu pregovora", rekao je Marković, napominjući da je predsjednik Srbije od marta 1998. javno govorio da se rješenje može naći jedino političkim dijalogom srpske i albanske strane.
Kao dokaz za to, Marković je naveo i da se Milutinović, zajedno sa njim, tokom NATO bombardovanja, 28. aprila 1999., u Prištini, "do koje su na putu nosili glave u torbi", sastao sa liderom Albanaca Ibrahimom Rugovom.
TAJNI PREGOVORI PRIJE RAMBUJEA
Tajni pregovori sa Amerikancima o statusu Kosova i Metohije vođeni su u Beogradu i prije Mirovne konferencije u Rambujeu, koja je doživjela krah i bila uvod u bombardovanje Srbije. Na dokumentu, političke sadržine, tada je sa američkim saradnikom u Beogradu radio profesor Ustavnog prava Vladan Kutlešić, dok je drugi dokument, vojne prirode, pripreman pod rukodstvom predsjednika Srbije Milana Milutinovića. Sam Kutlešić odigrao je važnu ulogu i tokom pregovora u Rambujeu, barem do trenutka dok u francuski dvorac nije stigao telegram sadržine: "Izdajniče, smijenjen si".
Kutlešić, koji je praktično sa srpske strane bio zadužen da vodi tajne pregovore o pravnoj budućnosti Kosova i pojačanoj autonomiji, o detaljima ovog turbulentnog perioda u kome se prelomila budućnost Kosova on je svojevremeno govorio za Nedeljnik.
"Godinu dana prije Rambujea, u Beogradu, u apsolutnoj tajnosti, mi počinjemo razgovore sa Amerikancima o Kosovu. O tome znaju samo četiri čovjeka. U veoma dobroj i konstruktivnoj atmosferi, u februaru 1998. došao je Džim O'Brajan, specijalni savjetnik Medlin Olbrajt i jedan od ljudi od njenog najvećeg povjerenja. On je boravio u Beogradu neprekidno od februara do maja 1998. godine i nas dvojica smo radili na tekstu koji je trebalo da rješi status Kosova. Polako smo radili, nikakve rokove nismo imali. Moram da kažem da je on vrhunski pravnik. U tom periodu samo je nakratko otišao u SAD, na petnaestak dana, jer mu se rodila ćerka, posle čega se vratio. Do 1. jula smo imali urađen samo početak sporazuma i govorili o konturama konačnog teksta. Naš rad je išao u pravcu proširivanja autonomije Kosova. Došli su onda godišnji odmori, Džim se vratio u SAD uz dogovor da u avgustu nastavimo. Ipak, do toga nikada nije došlo, jer se na terenu desilo nešto što ja i dalje ne znam, ali nešto što je srušilo dobru atmosferu nas i Amerikanaca i prekinulo rad. Od tada nema saradnje i posao staje sve do Rambujea", otkriva Kutlešić.
Kada su došli pregovori u Rambujeu, u srpskoj delegaciji je bio i Vladan Kutlešić.
"Država stavlja politički drugorazrednu delegaciju. To mi je bilo čudno. A na još jednom primeru mi je bilo još čudnije. Na odlasku na aerodrom, bila je subota, Gorica Gajević me zove kod nje, iako nisam član SPS. Ja dolazim kod nje i ona u suzama, drhtavom rukom mi uručuje koverat i kaže 'od prijatelja za porodicu'. I plače, njoj je jasno, ali meni nije jasno i shvatim da je novac. Na aerodromu ću dobiti to isto od policije, sa garancijom da će mi čuvati djecu. Ništa ne traže zauzvrat. Ja iz tog zaključujem da je bio strah državnog vrha šta će se dogoditi", kaže Kutlešić i nastavlja:
"U dvorcu smo bili zaključani. Ništa se ne radi. Rukovodstvo konferencije, Petrič i Majorski traže da se odmah piše, a mi tražimo da se utvrde principi. I ništa se ne radi tri dana. Trećeg dana, ja vidim u hodniku Džima. Mahnem mu, mahne on meni i kasnije za večerom priđemo jedan drugom. Džim kaže: 'Vladane, hajde da radimo, ovdje se ništa ne radi.' Ja mu kažem da nemam ovlašćenje, jer sam sad samo član delegacije. On kaže: 'Okej, ali da znaš da nije dobro.' Posle dva dana, on kaže: 'Ovo definitivno nije dobro, hajde da krenemo gdje smo stali u julu.' Ja kažem - okej. Došao je kod mene u sobu oko 22.30 i nas dvojica smo počeli rukom da pišemo tekst sporazuma bez vojnog djela. Tekst sporazuma je bio na nivou slabijem od amandmana iz 1974, ali je podrazumevao pojačanu autonomiju, sa paralelnim institucijama i belgijskim modelom federalizma. Ta pojačana autonomija je predviđala i podjelu policijskih poslova po američkom modelu: savezna i pokrajinska policija. Bio je to prihvatljiv model".
On dalje prepirčava kako su se stvari dešavale redom.
"Kad smo završili, bilo je oko pola četiri ujutru, Džim mi kaže: 'Meni se ovo sviđa, probudi svoju delegaciju, ja ću moju.' To mi je pokazalo da je on u stvari bio glavni na cijeloj zapadnoj strani. Mi ih sve probudimo i onda je on govorio, ja sam ćutao. Mene je samo Ratko Marković podržao, Šainović i Štambuk su ćutali. Džim kaže: 'Ovo je solidna osnova za razgovor, ja ovo šaljem za Vašington, vi šaljite za Beograd, vidimo se večeras.' Ja sam otišao da spavam. Te večeri oko pola devet je stigao kripto telegram koji je potpisao ministar spoljnih poslova Žika Jovanović. Pisalo je: 'Izdajniče, smijenjen si. Dolazi Milan Milutinović da preuzme pregovore.' Ja pošaljem Miloševiću šifrovani telegram: 'Ok, ja se vraćam za Beograd', a on mi vrati šifru da budem tu i da niko ne smije da me dira. Ali Milutinović je odbio taj tekst sporazuma. Ništa me nije ni pitao, niti razgovarao o tome. I onda smo dobili razvoj situacije koja je dovela do bombardovanja", kaže Kutlešić.