Prvi od Arkanovih ljudi koji je izgubio život bio je Radojica Nikčević, direktor stambene zadruge "Šumadija", predsjednik KK "Partizan" i zaljubljenik u aerosport i Rusiju.
Sa Arkanom je drugovao i na sportskom, na ratničkom i poslovnom terenu.
Radojica Nikčević (45) bio je rođen u Beogradu, porijeklom je iz Nikšića, za sebe je govorio da je "Crnogorac srpskog roda”, a njegovo ubistvo bilo je prvo iz serije nerasvijetljenih ubistava poslovnih ljudi bliskih režimu Slobodana Miloševića. Prije njega, na ulicama Beograda su ubijani uglavnom ljudi koji su od samog početka svoje karijere pripadali beogradskom podzemlju.
Radojica je, međutim, bio pripadnik klase ratnih profitera. Ova grupa ljudi, uz pomoć jakih političkih veza, akumulirala je bogatstva mjerena desetinama miliona dolara. Sam Nikčević je neposredno prije svoje smrti tvrdio da je težak 50 miliona njemačkih maraka. Svoje bogatstvo je volio da pokazuje, a za to su mu služili izuzetno vrijedan dijamantski prsten i "Rolex" sat sa dijamantima.
Posle završene Više ekonomske škole Nikčević se zaposlio u JIK Banci, i posle izvjesnog vremena tu postao jedan od direktora. Za prinudnog direktira Stambene zadruge Šumadija, koja je bila pred likvidacijom, postavljen je 1985. i od tada počinje njegov uspon.
Zahvaljujući svojim vezama u struktrurama vlasti, obezbijedio je nove poslove u elitnim beogradskim naseljima Senjak i Dedinje. Sjedište firme vrlo brzo premješta iz baraka u Svetozara Markovića u novoizgrađenu poslovnu zgradu na Topčiderskom brdu, koja je u to vrijeme bila vjerovatno najljepša u Beogradu. Šumadija obezbjeđuje stanove za mnoge visoke policijske funkcionere, kao i za Milorada Vučelića, koji je devedesetih bio direktor RTS-a.
Pet godina kasnije osnovao je prvu privatnu radio stanicu u Beogradu, Radio Pingvin, uspijevši da vrlo brzo obezbijedi dozvolu i frekvencije, što je u ono vrijeme bilo ravno podvigu. Poređenja, radi, izrazito opozicioni Radio B92, sve dok ga nije preotela država na samom početku NATO bombardovanja, koristio je iznajmljenu frekvenciju RTS-a.
Ovo je bila posledica bliskosti sa vlastima, čijim je istaknutim predstavnicima uvijek činio usluge.Ali, takođe je je bio povezan i sa opozicijom, i sa policijom i sa ljudima s one strane zakona.
Prema navodima američke Agencije za suzbijanje droge (DEA), upravo je Radojica Nikčević, "operativac DB-a i biznismen", sa Italijanom Đovanijem di Stefanom, koji se devedestih niotkuda pojavio u Beogradu i odmah dobio pasoš, putovao u Kolumbiju da bi Miloševićevim vlastima doveo izaslanike Pabla Eskobara, koji je tada još bio na čelu Medeljinskog kartela.
Bivši pripadnik beogradske policije Dragan Mladenović tvrdio je da šverc droge organizuje MUP Srbije, da se tim poslom bavio i Radojica Nikčević, a da su ga likvidirali ljudi za tu priliku dovedeni iz inostranstva, pošto je ovaj počeo mnogo da priča.
Tog 7. oktobra 1993. godine u 8.15 časova ujutro, u Ulici Vase Pelagića br. 54, izašao je iz ogromnog službenog "mercedesa", i uputio se ka ulazu u svoju firmu. U susret su mu išli ubica i njegov pomagač, obučeni u radnička odijela. Ubica je, pošto je mimoišao Nikčevića, ispalio iz neposredne blizine dva metka iz revolvera kalibra 44 u potiljak žrtvi i polako, sa asistentom, odšetao do automobila marke "jugo", koji ga je čekao. Taj automobil, kasnije je pronađen u obližnjoj slijepoj ulici, da bi se istragom utvrdilo da je ukraden.
Svu imovinu i firme koje je Nikčević posjedovao naslijedio je Đovani Di Stefano, koji je objašnjavao da time samo ispunjava amanet svog pokojnog pobratima.