Žarko Laušević u novoj knjizi "Padre, idiote" piše o prvim danima nakon izlaska iz zatvora, otkriva ko je tada bio uz njega i kako je Slobodan Milošević umiješan u njegov odlazak u Ameriku
Žarko Laušević u svojoj četvrtoj knjizi „Padre, idiote“ ovoga puta piše o životu na slobodi. O životu koji je uslijedio nakon što je nakon izdržane zatvorske kazne od četiri i po godine, 1998. godine pušten na slobodu. Žarko se vraća u Beograd kao, naizgled, slobodan čovjek, samo kako bi zaključio da njegova sloboda više djeluje kao progon, dok regio lazi u turblentan period kada kreću likvidacije političkih protivnika režima Slobodana Milošvića i međusobna raskusurivanja bivših „ratnih kompanjona“.
Laušević utočište pronalazi ponajviše u prijateljstvu s kolegom Draganom Nikolićem, a svi mu savjetuju da je za njegovo dobro najbolje da, na neko vrijeme, ode iz Srbije. Dok razmišlja šta da čini dalje sa komadićima svog života koje jedva uspijeva da sastavi, rastrzan između stigme i kajanja, želje za životom i novim ljubavima, odnosa sa bivšom ženom i djecom, čuveni glumac krstari po marginama aprila u Beogradu i pokušava da se sunčanim proljećem izvuče iz mraka kojim je bio okružen godinama, robijajući u Spužu i Požarevcu zbog dvostrukog ubistva 31. jula 1993. u Podgorici.
Kao i u prethodne tri knjige, Laušević kroz dnevničke zapise, ponekad pomalo nepovezane, ali ispunjene iskrenim emocijama, baš kao i njegova gluma, pred čitaoce donosi tragediju modernog doba koja u srži nije daleko od onih grčkih.
Uz dozvolu izdavačke kuće „Hipatija“, Mondo prenosi djelove ove knjige.
Na Gagin nagovor, odlazimo kod jednog političkog radnika. Bata Živojinović. On će da mi završi problem oko pasoša.
„Gdje si, kure?“
Srdačno se izljubismo, našta je Gaga dobacio svoje - „ljubi dupe guzicu“.
Sjedimo u Batinoj poslaničkoj kancelariji.
„Vidi, kure! Na najvišem mjestu se danonoćno radi na tome!“, reče. U trenu zamislih Slobodana Miloševića koji danju preklinje i podmićuje neke službenike iz Ljermontove ulice, a noću falsifikuju moj pasoš. I slabo mu ide. I danju, i noću.
Djeca se, naročito Dušan, pretvaraju kao da sam juče otišao i u njihovim očima stalno nazirem neizgovoreno pitanje - „Tata, kad ćeš ponovo da budeš stalno tu, sa nama, kod kuće?“. Ne umije ovaj idiot od tate još uvijek da im ispriča da je taj dio našeg života očigledno nepovratno završen, da ću rijetko ubuduće noćivati pod istim krovom sa njima. Ne znam koje su to riječi, kako ih posložiti a ne povrijediti ih već povrijeđene i zbunjene. Ulazim u neprijatnu kolotečini zvanu - „vikend-tata i njegova djeca“, mada mi njihova majka ne uskraćuje nijedan susret sa njima, niti to bilo čime ograničava. Jedino što uvijek osjetim kod nje, kad preko telefona pomenem susret sa njima, jeste – strah.
Za Danicu i Vuka Draškovića sam, u vrijeme njihovog hapšenja 1990, pokušavao da, preko Radomana, upravnika Centralnog zatvora, izdejstvujem bilo kakvu olakšicu, da prenesem poruku njihovog advokata Nikole Baranovića, bilo šta… To mi, kasnije sam shvatio, nikad nije pošlo za rukom, jer je i moj brat od rođene tetke, Radoman, tu bio nemoćan. Draškovići su žestoko maltretirani, a Danica i prebijana u Centralnom zatvoru. Oni ovih dana ipak rade sve da nam pomognu. Dobijam poziv od brata Danice Drašković, Veselina Boškovića, inače direktora Direkcije za gradsko građevinsko zemljište.
„Gdje živiš, Žarko?“
„Pa, tako, snalazimo se. Iznajmili smo neki stan u Žarkovu“. Prećutah da kum Ljubo ima neke ideje.
„Koliko čujem, ti si svoj stan ostavio bivšoj ženi i djeci...“
„Da...“
„Slušaj, postoje neki stanovi solidarnosti, koji su u vlasništvu grada i koje dajemo na korišćenje… Nisu baš u najljepšem dijelu grada, Medaković III, ali mislim da će ti poslužiti.“
„Ne znam šta da vam kažem… Hvala!“
„Nemoj mi ništa zahvaljivati. Taj fond solidarnosti postoji od kraja Drugog svjetskog rata, ali to je uglavnom išlo komunističkim ljubavnicama. Ti si uradio dosta za kulturu ovog grada i najmanje što Beograd može da učini za tebe je – to. Nek ti je sa srećom.“
Odlazimo da vidimo. Divan jednosoban stan, za koji smo odmah isplanirali kako ćemo ga adaptirati, sa nekim krevetom koji se spušta, mjesto za kolijevku, kako pregraditi terasu, šank koji se podiže… Pričamo i kako bismo podigli neki kredit da stan otkupimo jednog dana…
Naslov koji sam tražio na internetu se konačno pojavio. Čujem Anitu koja ulazi, sa vrata cvrkuće:
„Ja sam!“. Penje se od ulaznih vrata. „Došla je maćeha, majka i žena...“. Ljubi nas tim redosledom.
„Gdje je Jana?“
Tek sad shvatam da Jani svre vrijeme vidim samo djelić tijela. Odlazimo zajedno do njenog kutka gdje se zanijela sa svojim igračkama. Šok! Jana je ošišala sebe na „tifusarku“, nekim makazicama za nokte i sjedi upišana na prepunoj Barbikinoj noši! Djeluje… groteskno, blesavo… i kao da je i sama sad shvatila šta je uradila – počinje da vrišti! Pokušavam da se sjetim kad je otišla tamo… da. Kad je komšija došao sa rođakom, koji bi da postane rođaka. Anita ne pravi paniku, smanjuje problem:
„Jao, Jano… super si se sredila, sad će mama to malo da doradi. Cuci-buci, mamina djevojčica. Šta vas troje radite? Ko pobjeđuje? Ljubavi, a ti? Šta ima novo kod nas i u svijetu?“
Dolazim do kompjutera i vidim veliki naslov:
„Vrhovni sud Crne Gore je, bez novog suđenja i bez vraćanja na prvostepeni sud, odlučio da sam donese novu presudu koja je od danas i pravosnažna! Da podsjetimo...“
Isključujem kompjuter ne želeći da djeca vide. Gledam prema njima i ponovih u sebi – PADRE, IDIOTE!
Anita me zagrli. Jače nije mogla.