Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. godine u 12.25, u dvorištu zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu, atentatori pokušavali i ranije da likvidiraju tadašnjeg premijera Srbije.
Na današnji dan 2003. godine ubijeni premijer Srbije, Zoran Đinđić trebalo je da otputuje u zvaničnu posjetu Banjaluci, ali je na njega, oko 9.15, pokušan atentat na auto-putu Beograd - Zagreb kod novobeogradske hale "Limes" (današnja Beogradska arena).
Kolona vozila u kojoj je bio premijer kretala se autoputem Beograd - Zagreb ka aerodromu. U koloni su bila tri automobila obilježena rotacionim svjetlima i sirenom, a Đinđić je bio u prednjem vozilu. Kretali su se brzinom od 130 kilometara na čas kada je, oko 9.15, kod Beogradske arene, jedan kamion marke "mercedes" sa austrijskim tablicama iz zaustavne trake naglo skrenuo u lijevu, preticajnu traku kojom se kolona kretala.
Kamion je presjekao put koloni i zamalo nije udario u BMW iz Đinđićeve pratnje, ali je vozač limuzine u poslednji čas skrenuo lijevo, tik do bankine, i za dlaku izbjegao udes. Kamion i konvoj su u prvi mah nastavili vožnju, ali su se posle stotinak metara izdvojila dva automobila iz pratnje, zaustavila kamion i privela vozača u obližnju stanicu saobraćajne policije.
Kasnije se ispostavilo da je za volanom kamiona bio Dejan Milenković, zvani Bagzi, koji je odranije bio poznat policiji. Podigla se velika prašina, a Milenković je priveden u gradski SUP. Bagzi je bio pouzdan saradnik Ljubiše Buhe Čumeta i pripadnik "surčinskog klana", a prešao je u suparnički "zemunski klan" koji su vodili Dušan Spasojević i Mile Luković Kum.
Kamion kupljen u Bubanj potoku
Nakon incidenta na autoputu, odmah se pojavila pretpostavka da se Bagzi nije slučajno našao na auto-putu tog 21. februara, kao i da je na premijera Srbije najvjerovatnije pokušan atentat.
Milenković je, tokom saslušanja tvrdio da je kamion austrijske registracije kupio nekoliko dana ranije od nepoznatog prodavca na auto-pijaci u Bubanj potoku da bi ga koristio za prevoz robe u diskont koji se vodio na ime njegove žene.
"Prvo sam vidio nekoliko vozila tamne boje koja su prošla sa moje lijeve strane. Nastavio sam da vozim, ali mi je put pedeset metara dalje prepriječio zatamnjeni "audi". Prešao sam u zaustavnu traku i zaustavio teretno vozilo. Iz "audija" su odmah istrčala dvojica mladića u civilu naoružana automatima "hekler". Ja sam izašao iz kamiona, a jedan od mladića me je pitao: "Jesi li lud? Hoćeš da ubiješ premijera, da ideš sto godina na robiju?" Samo sam kratko rekao: "Izvinite, nisam hteo", pravdao se tada Milenković.
Milenković nije imao ispravna dokumenta za pomenuti kamion, pa je okrivljen samo za falsifikovanje isprava, na osnovu čega mu je određen pritvor od osam dana. Vanraspravno vijeće Četvrtog opštinskog suda u Beogradu je, međutim, na osnovu žalbe Milenkovićevog advokata, donijelo rešenje o ukidanju pritvora. Milenković je pušten na slobodu.
Zoran Đinđić je tog 21. februara 2003. godine stigao u Banjaluku, odakle je rekao:
"Ne može jedan kamion da me spriječi da dođem u Banjaluku. Mislim da je to bio nesavjestan vozač koji uči da vozi na auto-putu, a pošto smo mi impulsivan narod, ljudi često na svoju štetu rade neke stvari i on, umesto da u svom dvorištu vježba vožnju, to je radio na auto-putu. Mislim da bi bilo pretjerano to smatrati činom ugrožavanja moje bezbjednosti. To su normalne životne situacije, mi smo jedna mediteranska zemlja, gdje se ljudi malo komotnije ponašaju, a to ima i dobre i loše strane", rekao je Đinđić.
Kada se vratio u Beograd, Đinđić je dao novu verziju događaja:
"Ukoliko budu nađeni dokazi da je to zaista bio pokušaj atentata, onda to govori o potpunoj opsesiji tih ljudi koji koriste te metode misleći da se ovdje ništa nije promijenilo i da mogu da rade ono što su radili u prethodnom režimu",, rekao je on tada.
Svi su, ubrzo posle ovih dešavanja, shvatili da je napad na Đinđića kod hale "Limes" bila opomena premijeru. On je ubijen 12. marta 2003. godine u 12.25, u dvorištu zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu. Kao počinioci, označeni su pripadnici zemunskog kriminalnog klana. Ovaj atentat doveo je do vanrednog stanja u Srbiji i policijske akcije "Sablja", tokom koje su uhapšene stotine kriminalaca.
Tri pokušaja ubistva
Slučaj kod Arene nije bio jedina opomena Đinđiću. Neposredno prije pokušaja ubistva kod hale "Limes", sredinom februara 2003. godine, grupa atentatora, u kojoj su bili Zvezdan Jovanović, Željko Tojaga zvani Žmigi, Mile Luković zvani Kum i još jedna osoba, planirala je da ubije premijera Srbije na auto-putu, sa uzvišenja u blizini naplatne rampe Bubanj potok, prilikom Đinđićevog povratka sa Kopaonika.
Od toga su odustali zbog navodnog straha od prevelikog broja žrtava, a prisutni u blizini bili su i Dušan Spasojević i još nekoliko osoba u najmanje tri automobila i dva kamiona.
Nekoliko dana kasnije, 7. marta, grupa u kojoj je ponovo bio Jovanović planirala je da snajperom ubije Đinđića ispred zgrade Savezne skupštine sa gornjeg nivoa garaže "Tri lista duvana", na uglu Ulice kralja Miloša i Bulevara kralja Aleksandra u Beogradu. Od toga se odustalo kao i sredinom februara - plašili su se da ne bude slučajnih žrtava, konkretno, novinara koji su se nalazili ispred zgrade Skupštine.
Međutim, Zoran Vukojević, koji je tada bio u automobilu "folksvagen pasat“ sa Aleksandrom Simovićem i Jovanovićem, izjavio je pred sudom da se tom prilikom odustalo od pucanja jer su se zavjerenici plašili da ih ne snime sigurnosne kamere sa zgrade Pošte u Takovskoj ulici, kao i zato što ne bi uspjeli brzo da pobjegnu pošto su bili parkirani na gornjem spratu garaže.