Mihajlo Divac je ostavio dubok trag u podzemlju. Ostao je upamćen kao jedan od najsurovijih kriminalaca svog vremena.
Svi koji su ga znali, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su - srčanost.
O tome govore brojne anegdote poput one iz zatvora. Naime, kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije htio da ga pusti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli da pljušte po njemu.
Trenirao je boks i pripadao "ekipi sa Zvezdare" iako je živio na Novom Beogradu. Za razliku od ostalih iz kriminalnog miljea, Divac nije mnogo volio da daje intervjue:
Znao je da uđe u novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, "na mala vrata" izreketira tada najpoznatije novobeogradske face.
"To je radio tako što bi od svih prisutnih navodno tražio pomoć od po 10-ak hiljada maraka "jer je ostao bez novca"... Svi bi se automatski hvatali za džep i "pomagali" mladom Divcu, jer su znali da u suprotnom mogu da očekuju brutalnu reakciju", ispričao je za Kurir dobro obaviješten izvor.
Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:
"Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba..."
Čuvena je priča o njegovom ranjavanju:
"Reagovao sam kad je on mene pogledao - je** ga - onako provokativno", opisao je taj trenutak Mihajlo Divac u filmu "Vidimo se u čitulji", pa nastavio:
"Onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak - ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak - i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: "Mali, nabiću ti tu utoku u du** - razumiješ.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, ova p**ketina, i šta sam ja trebao?"
I kasnije se osvrtao na taj događaj:
"To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, mnogo se uplašio", pričao je Divac.
Momak koji je tada pucao u Divca, tada klinac i kriminalac početnik, bio je Luka Bojović. Obračun se dogodio u bašti kafića "Trozubac" u Nušićevoj ulici. Do sukoba je došlo zbog toga što su se mrko pogledali. Bojović se kasnije priključio Arkanovim "tigrovima", a sve ostalo se već zna.
Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Međutim, znao je da izlaska iz svijeta podzemlja nema:
"Ja ne vjerujem u to povlačenje",to je priča za neke nabijeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živjećeš tako dokle postojiš.
Poginuo je u obračunu u novobeogradskom hotelu "Putnik" 12. februara 1995. godine. Tu su bili smješteni učesnici bokserskog turnira "Beogradski pobjednik" i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Posle nekoliko razmijenjenih riječi, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da bježe jer je "izranjavao ljude". Usmrćen je metkom u leđa.
Ostaće upamćen momak kratkog fitilja. Čuvena je priča da je za vrijeme robijanja u CZ-u većinu vremena proveo u samici jer je volio da provocira i napada čuvare. Bio je na ratištima od 1991. do 1993. godine.
Bio je član 63. padobranske brigade, a kasnije i vojne policije. Prema riječima vojnih lica on je bio odličan i disciplinovan vojnik. Po povratku sa ratišta učvrstio je veze i preuzeo kontrolu nad podzemljem Novog Beograda.