Ogromna tragedija dogodila se prije 18 godina u Nišu. Živote su tada izgubili Radoje Novićević (49), Momčilo Momčilović (41), Tomislav Dragović (36), Nebojša Vasić (38) i Ana Radulović (27).
Vladan Rovčanin (43), bivši radnik BIA koji je 2003. godine u Nišu ubio petoro svojih kolega, nađen je mrtav u sobi Specijalne zatvorske bolnice, na odjeljenju psihijatrije deset godina kasnije. Кako je za "Politiku" tada rekla Zorana Vučićević, portparol Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde, Rovčanin je počinio samoubistvo tako što se objesio čaršavom o rešetku na prozoru.
Rovčanin je devet godina proveo na psihijatrijskom liječenju, pošto mu je tadašnji Okružni sud u Nišu izrekao mjeru obaveznog čuvanja i liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. On je 30. septembra 2003. godine u Centru BIA u Nišu ubio na licu mjesta četvoro i teško ranio troje kolega - jedan od njih je kasnije podlegao povredama.
Posle upada u sjedište BIA, ubio je načelnika odjeljenja Radoja Novićevića (49), njegovog pomoćnika Momčila Momčilovića (41), sekretaricu Anu Radulović (27) i operativca Tomislava Dragovića (41). Teško je povrijedio Slavišu Derikravića, Radeta Aksića i Nebojšu Vasića (38), koji je posle 20 dana umro.
Mjera bezbjednosti izrečena je Rovčaninu jer je komisija psihijatara КP bolnice u Beogradu potvrdila nalaz niških vještaka da je Rovčanin bio neuračunljiv. On je, prema svjedočenju kolega koji su preživjeli pucnjavu, toga jutra došao u kancelariju, tražio upaljač od kolega i otišao. Nekoliko minuta kasnije, čula se prigušena rafalna paljba.
Prema tvrdnji očevidaca, krvava drama trajala je više od 20 minuta. Vladan je upao u kancelariju načelnika odjeljenja Radoja Novićevića. Usput je, sa oružjem na gotovs u kancelariju ugurao sekretaricu Anu Radulović. Minut-dva Rovčanin je razgovarao sa njima, a onda počeo da puca. Ubio ih je oboje, izašao iz kancelarije i ušao u sledeću, kod pomoćnika načelnika Momčila Momčilovića, gdje je došlo do nove rasprave i pucnjave. Momčilović je uspio da skoči na prozor, iako je Rovčanin pucao u njega. Na simsu se dohvatio za klima-uređaj, ali je Rovčanin prišao prozoru i ponovo pucao. Momčilović je pao na plato i slomio obje noge.
Rovčanin je krenuo ka sledećoj kancelariji i pucao u Nebojšu Vasića, a zatim u prostoriju u kojoj su bili Rade Aksić i Nebojša Delikravić.
"Pogledali smo se i uglas rekli: ’To je Vlada’. Pokušali smo da blokiramo vrata, ali je on pucao kroz njih i obojicu nas ranio. Кada je ušao, uhvatio sam ga za pušku. Rvali smo se, a kada sam mu oteo hekler, dohvatio je pištolj. Posle pucnjave, uspjeli smo da izađemo na ulicu, gdje nam je ukazana pomoć", rekao je kasnije ranjeni Aksić na suđenju.
Rovčanin se nakon napada na njih dvojicu uputio ka prizemlju, gdje je na stepeništu naletio na Tomislava Dragovića i ispalio rafal i u njega. Izašao je iz zgrade Biroa BIA, prišao ranjenom i povrijeđenom Momčilu Momčiloviću i ubio ga. Zatim se mirno predao policijskoj interventnoj patroli, koja je na poziv Delikravića i Aksića stigla ispred zgrade.
Jedan od ključnih svjedoka, Rovčaninova supruga Marina nije svjedočila na suđenju, ali je pročitan njen iskaz iz istrage, kada je potvrdila da je njen suprug smatrao da ga kolege prate i proganjaju.
Vladan Rovčanin je 11 godina je bio radnik, prvo Resora državne bezbjednosti MUP Srbije, a potom i Bezbjednosno-informativne agencije. Sa svojim kolegama sa Кosova je u ljeto 1999. godine iz Prištine premješten u Niš, gdje je formirano odjeljenje za Кosovo i Metohiju Centra BIA - Niš. Rođen je u Prištini maja 1970. godine, a živio je u Gračanici. Završio je Poljoprivredni fakultet u Beogradu, bio odličan student. Odmah po završetku studija zaposlio se. Bio je oženjen i imao je dvoje djece.
Nakon što je odjeknula vijest da se Rovčanin objesio u zatvoru, oglasio se i otac ubijene Ane za medije: "I bolje je što se sam objesio nego da zbog njega ja idem u zatvor! Međutim, trebalo je to da uradi odmah, a ne da čeka deset godina", kazao je tada Milivoje, čija je ćerka Ana bila sekretarica kosovskog odjeljenja BIA.
"Rane su još duboke. Da je prošlo i 100 godina, ne bih mogao da zaboravim dan kada mi je ubijena ćerka! Bio sam nezadovoljan sudskom presudom kojom je Rovčanin proglašen ludim i poslat u psihijatrijsku bolnicu. To je bila nepravda za naše najmilije koji su stradali od njegove ruke. To sam smatrao tada, isto smatram i danas, i tako ću misliti dok sam živ! Znao sam da Rovčanin može da izađe na slobodu i želio sam da se to desi! Nisam se toga plašio, on je trebalo da se plaši", rekao je 2003. godine ogorčeni Milivoje.