Zoran Kalezić, Jedan od najpoznatijih crnogorskih pjevača, iskreno je govorio o prijateljstvu sa Tomom Zdravkovićem, svojoj karijeri, ali i svim problemima koji su mu obilježili život.
Zoran Kalezić u nedavnom intervjuu otvorio je dušu u ispričao o tome kako je skoro bez para, gladan došao u Beograd, o drugarstvu sa Tomom Zdravkovićem, kako se skoro upišao uvježbavajući nastup za Josipa Broza Tita, ali i o tome kako je u vrme JUL-a skinut sa TV-a i kako mu je Miroljub Aranđelović Kemiš zabranio da pjeva.
Odmah na početku razgovora Kalezić kaže:
"Cio život sam bježao. A sad nemam ni gdje ni od koga. Nema više bježanja. Sad sam uza zid."
A bježao je prvo iz Jastreba glavom bez obzira jer jer je htio da pjeva.
"To je bilo kad sam imao 16 godina. Bježao sam kako bih pratio svoj instinkt. Htio sam da se posvetim pjesmi. Odavde sam otišao u Podgoricu. I tamo posle nekog vremena postanem vokalni solista. Ali ni tu se nisam zadržao. A tata svako veče držao pridike. Dobro, pedagog je bio. Htio je da me vaspita, bio sam nejačak za bijeli svijet. Ali ja sam se osjećao moćnim. Nema drugo do pjevanja. I kažem mu ja – vidi ti profesore doktore evo troje djece pa ti vidi tamo, al’ ja ne mogu više. I on me istjera u ponoć napolje. Duva vjetar, kiša pada… I tako, mučio sam se jedno vrijeme. Prvo sam otišao u Berane. E tu sam u jednom hotelu pjevao jedno 20 dana. Svako veče puna sala. Jedno veče ulazi jedan čovjek sa bratom, njihovim ženama i sestrom. Gospoda. Zamirisa hotel od njih. Tražio mi je da ponovo otpjevam Dilajlu a onda me pitao za koju kuću snimam. Nisam ni znao šta me pita. Popili smo piće i on mi sve objasni i kaže kako će me poslati u Beograd da snimim plogu za “Jugoton”", priča Kalezić.
Ali trebalo je stići u Beograd.
"E, sad, kako za Beograd, neće me pustiti ovi iz hotela. Svako veče puno, direktor jeste fin čovjek al’ ne gubi mu se posao. Pozajmim pare za autobus da idem za Beograd. Od majke uzmem štof što je još od brata iz Amerike dobila da sašijem smoking. I napišem joj – vratiću ti kad tad. Sjeo sam u autobus za Beograd sa to malo para kod sebe i jedino što sam znao je da treba da dođem do Jugotona u Makedonskoj. Ne znam gdje je sve taj autobus do Beograda stajao ali ću za cio život zapamtiti stajanje u Ljigu. Stajemo u Ljig, pola sata pauza. Svi putnici izlaze i kupuju neke somune sa mladim srbijanskim kajmakom čuvenim. Ja nemam snage da metnem ruku u džep jer ne znam šta me čeka u Beogradu. I vjeruj mi kad god sam dolazio ovde sa svojim sinom Filipom ja mu kažem – idi sine kupi pet somuna.
- Šta će ti pet somuna tata?
- Neka, kupi ti pet.
Htio sam da kompenzujem taj trenutak kad sam bio gladan a nisam smio da kupim", priča Kalezić.
I stiže u Beograd na stanicu.
"Ne znam gdje ću. I sretnem nekog Crnogorca koji mi objasni da idem uz Balkansku do Moskve i da sjednem u Moskvu i da čekam. Kaže, naći ćeš nekog svog. Da ne bih lutao sednem u taksi a on upali taksimetar. Ja to prvi put vidio. Ovdje nije bila ta sprava, nego kako se dogovorimo. Već razmišljam šta ću ako ne bude imao dovoljno. Kad me je dovezo i kad je taj taksimetar prestao da radi ja mu dam sve što sam imao. Uđem u Grmeč a nemam ni za čaj. I kažem jednom starijem konobaru kako čekam Obrada Jovovića, direktora Jugotona. Posle mi je bio kum. On je stvorio i Tomu Zdravkovića, Silvanu i mene", kaže Kalezić za "Patriotske igre".
TOMA ZDRAVKOVIĆ
"Jedno vrijeme sam ja bio njegov veliki drug a posle je i on meni bio veliki drug. Trebalo je vrijeme da prođe da se ja dokažem. Sad ću ti reći što plaču ljudi kad gledaju taj film. Ne plaču oni baš za Tomom, mnogi plaču za onim vremenom. Prosto se sudare sa ovim nevremenom danas, sa ovim stanjem u društvu a onda vide jednu emociju, jednu pjesmu koja nosi i koja živi. Bjelogrliću bi sve moje kolege danas na estradi trebalo da budu zahvalne jer je napravio film o čovjeku koji je pripadoa našoj branši. Što je iz pepela podigao našu profesiju, koja je trenutno u pepelu", rekao je Kalezić.
Kaže kako je Toma bio nešto posebno.
"Pet noći ne spava, pije, družio se sa običnim ljudima. Sve je održao i kocku i piće i društvo. Sve je dao. Crna Gora je u amneziji totalnoj. Iskorišćen si za jedno vrijeme kao umjetnik. Lijepo je bilo biti pored Zorana Kalezića, Tome Zdravkovića, Purka Aleksića. Sve je to bilo lijepo. I tačno je bilo što su pričali – leti Toma zaradi mnogo u Sutomoru a kad treba da se vrati nema ni za kartu. On bi dao svima i onoj što prosi i onoj što prodaje cvijeće. Izmislio bio kako da ostane bez para", rekao je on.
Prisjetio se i poslednjeg susreta sa Tomom.
"Zadnjeg dana života me je zvao u bolnicu da dođem. Rekao mi je – Gagi, nemoj da mi neko tamo priča priče. Ti ćeš… Onda se obratio ženi – Gogi, nemoj nikome dozvoliti, samo će ovaj indijanac moj iz Crne Gore da se oprosti od mene, on će to najljepše da kaže. To je bila velika privilegija", rekao je Kalezić.
O TITU I BRATSTVU I JEDINSTVU
Sjetio se Kalezić i svog nastupa u folklornom društvu pred Titom. Tačnije generalne probe, i jednog manjeg skandala.
"Generalna proba na stadionu JNA. Ja igram folklor. Svi u crnogorskoj nošnji. Vojnici nose boze i klakere. Klaker je piće moje mladosti. Vojnici nose, mi pijemo. Džabe. A mi bi Moraču bi popili da je slatka. U jednom trenutku drug i ja u mukama – moramo u WC. A ne smiješ da mrdneš. Crnogorska nošnja nema šlic i dok sve ono razmontiraš… Nekako uspijem. I pročuje se šta sam uradio. Toliko se pročuje da su svi u Podgorici znali šta sam uradio. Pričalo se da sam to uradio pred Titom. Svašta", prisjetio se Kaletić.
Ističe da je u Titovo vrijeme zaista bilo bratstva i jedinstva.
"Ovi što su razbili Jugoslaviju su posle rekli kako je bratstvo i jedinstvo bilo mit. A nije. Ono je bilo stvarno. Država je bila uređena. Red se znao. Danas vi ne možete da iskontrolišete ništa. Ja sam proljudski, mene druga opcija ne interesuje. Beograd je bio dobra majka za sve koji su imali kućno vaspitanje. Ja nisam imao šanse ni u Danilovgradu ni u Podgorici. A u Beogradu sam dobio šansu. Leti bi spavao na klupi kod Moskve. I ljudi koji me vide da spavam tu mi ostave kiflu ili pola sendviča. Tada si mogao slobodno da spavaš u parku a sad mi treba obezbjeđenje da bi u kući spavao. Beograd nije dao šansu samo meni, dao je i Dejanu Savićeviću i Predragu Mijatoviću, i pjesnicima i književnicima", rekao je on.
Kaže kako je za Titovu smrt saznao u kolima.
"Išli smo porodično kod kuma na ručak. Plakali smo kao da nam je neko iz kuće umro. Čitava Jugoslavija je plakala", rekao je Kalezić.
O politici nije mnogo pričao ali je napomenuo da je jedini put kao umjetnik skinut sa programa u vrijeme JUL-a.
"Volio sam više Jugoslaviju nego Mira Marković i svi ti julovci. Shvatio sam da su u partijama biznismeni. Ovdje je vlast na Balkanu utemeljena od Turaka. Ništa se nije promijenilo sem što se više ne zove beg nego predsjednik ili potpredsjednik ili predsjednik suda… Ali zašto jedan umjetnik treba da bude u svemu tome? E tad kad su me skinuli s programa ja sam došao ovdje na dvije i po godine da živim sa svojom majkom da bih spasao glavu. Porodica je moja ostala u Beogradu. Kemiš mi je rekao da ne mogu da pjevam – 'Tamo gdje se gusle čuju', i da ne mogu da pjevam 'Prođoh skoro Crnom Gorom' koju sam radio sa Rođom Raičevićem. I ja ne mogu da pjevam jer me promovišu da sam ja Milov čovjek. Zato što su oni u lošim odnosima. Nisam ih ja posvađao. Zar ja treba da se stidim odakle sam i ko sam", rekao je Kalezić i dodao:
"Mi smo inficirani politkom. Politika je kuga. Toliko su navalili na nas da mi se TV ne sluša više. Zastidim se kako neko može da laže ovaj narod, kad ima ljudi koji znaju da nije tako. Svi samo o politici pričaju. Brzo će doći vrijeme kad ćemo morati da radimo nešto. Pa sad nema šanse da vidiš kravu il ovcu da pase. Nema ništa, niko neće da radi. Svi bi da žive u Podgorici. Političari ne dijele ni sa kim ništa. Nikome ne mogu da oprostim odricanje od sebe. Ali ne mogu da oprostim ni onima koji pokušavaju nešto što logike nema – da se odrekneš kuma, brata, snahe, sinovca koji žive u Valjevu, Kraljevu… Bolje da se ljudi dozovu pameti i da uzmu nešto da rade."