Zašto se sve lakše i brže završi u privatnim nego u državnim zdravstvenim ustanovima? Ako smo prinuđeni da se liječimo "privatno", zašto onda plaćamo zdravstveno osiguranje?
Većina građana se gotovo svakodnevno susreće sa ovim problemom. Našoj redakciji se obratio čitalac koji je svoje iskustvo podijelio sa nama:
“Obavezno zdravstveno osiguranje je dio sistema socijalnog osiguranja kojim se, na načelima obaveznosti, uzajamnosti i solidarnosti, svim osiguranim licima obezbjeđuju prava u skladu sa ovim zakonom”. Ovako glasi jedan od uvodnih članova Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju Crne Gore, ali postavlja se pitanje da li između obaveznosti plaćanja doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje i prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja postoji uzajamnost ili se osiguranicima garantuju određena prava samo u teoriji, dok u praksi prava iz zdravstvenog osiguranja ostvaruju samo oni koji zbog nedostatka finansijskih sredstava nemaju drugog izbora ili oni kojima „tetka“ radi u nekoj od zdravstvenih ustanova. Ovi prvi se nerijetko prije dočekaju nezakazani „susret“ sa sveštenikom nego zakazani sa zdravstvenim radnikom.
Da postoje problemi u ostvarivanju najosnovnijih prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja kao što je pravo na zdravstvenu zaštitu svjedoče brojna, svakodnevna iskustva naših sugrađana koja možete čuti u redu ispred bilo koje od zdravstvenih ustanova, iako su nosioci najviših funkcija izvršne vlasti, kao i rukovodioci zdravstvenih ustanova, gotovo jednoglasni u ocjeni da zdravstveni sistem u Crnoj Gori funkcioniše besprekorno. Možda se nadaju da će toliko puta ponovljena neistina postati istina.
Kao jednom od onih osiguranika koji decenijama nisu koristili svoja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (hvala Bogu nije bilo potrebe) i koji ne znaju ni ko im je izabrani doktor, a uredno daju svoj doprinos finansiranju zdravstvenog sistema, imao sam potrebu da podijelim sa širom javnosti svoju jednodnevnu avanturu otkrivanja čari našeg zdravstvenog sistema, koja me podsjetila na avanture Froda Baginsa i „družine prstena“.
Naime, odlučio sam da odradim određene analize i preglede, pa sam preko portala eZdravlje zakazao termin kod svog izabranog ljekara (ujedno sam tom prilikom saznao i ko mi je izabrani ljekar). Prvi utisak super, digitalizujemo se polako. Međutim brzo je taj entuzijazam splasnuo, tačnije prilikom prvog direktnog kontakta sa zdravstvenim radnikom, medicinskom sestrom koja dočekuje pacijente na vratima Doma zdravlja Pobrežje. Ispred vrata jedan stariji gospodin i ja. Medicinska sestra pita „Što smo došli“, ja odgovaram da imam zakazano kod izabrane doktorice, na šta mi ona odbrusi da je ona u COVID ambulanti djelujući kao da je time završila sa mnom, okrenu se ka gospodinu do mene i postavi isto pitanje. On kratko reče da ima ujed na nozi i da misli da je od krpelja, pa ga ona posavjetova da ide u urgentni, a on joj saopšti da je već bio i u Urgentnom i u Hitnoj, ali da nisu htjeli ni da ga pogledaju već su ga uputili da se javi izabranom ljekaru. Ona promrmlja da ne može da povjeruje da su ga tek tako poslali kod izabranog ljekara a da ga nisu ni pogledali. Dođe do kraće prepirke jer je čovjek (po mom mišljenju opravdano) doživio njen komentar kao da mu je rekla da laže (ne znam kako se drugačije može doživjeti), ali nekako se smiriše strasti, pa ja ponovo upitah šta da radim povodom činjenice da je moj izabrani ljekar u COVID ambulatni, a ja sam uredno zakazao, na šta mi ona odgovori da sačekam pa će me primiti neki drugi doktor. Poslije pola sata, sat, primio me ljekar kome sam objasnio šta želim i on mi je bez problema dao upute za analize i preglede koje sam namjeravao da obavim.
Zvuči ne tako strašno, ali odatle nastavljam u Dom zdravlja Stari aerodrom na koji mi je naslovljen uput za ultrazvuk. Puna čekaonica, medicinska sestra koja radi na pultu za prijem uputa i zakazivanje priča na telefonu i u jednom trenutku traži od osobe sa druge strane „žice“ da joj da sina na telefon. Iako taj događaj nema direktne veze sa temom, dodaje interesantnu notu cijeloj priči i avanturi. Razgovor nije dugo trajao, ali je gospođa medicinska sestra upalila spikerfon, stavila telefon na sto ispred sebe i iz sveg glasa se obratila svom sinu, pred punom čekaonicom, riječima „Nemoj da zatvorim sad ovaj šalter i da ti dođem u Budvu. Pakuj se i mrš u školu majmune jedan.“, nakon čega je podigla pogled prema pacijentu koji je stojao sa druge strane pulta i sa osmjehom mu objasni razlog takve reakcije. Svi prisutni su se bili blago užasnuti, ali da ne dužim priču, došao sam na red, predao upute i dobio kratak odgovor „Za ovo ti nemamo termina, pa se javi svom izabranom da ti smisli neko drugo rješenje“. Pokupih prnje i odlučih da okušam sreću sa ostalim zdravstvenim ustanovama u koje sam upućen.
Dolazim ispred Instituta za javno zdravlje, tamo cijela „družina prstena“, njih 20-ak. Kako sam htio samo da se raspitam kako i kad se dostavljaju uzorci koje treba analizirati, upitah jednog mladog momka obučenog u uniformu zdravstvenih radnika da pogleda upute i da mi da par pojašnjenja (ne bilo mu zapovijeđeno). On pogleda i reče mi da je jedan od uputa pogrešno naslovljen na Institut za javno zdravlje i da oni te analize ne rade već neka druga ustanova u okviru našeg zdravstvenog sistema, te da se vratim kod izabranog ljekara da mi to promijeni. Za drugi uput mi reče da nije dovoljno jasno precizirano koji nalaz treba uraditi, pa da i to tražim izabranom ljekaru da dopuni, dok za treći uput reče da jednu od tri analize nisu u mogućnosti da urade, već da treba da sačekam da mi udare pečat na uputu da to nije moguće uraditi kod njih, pa da
idem u neku privatnu ambulantu da to odradim i da nakon toga predam na arhivu račun kako bi mi se refundirala sredstva. Pomislih u sebi „aha, znači sad ponovo treba da zakažem preko portala eZdravlje termin kod izabranog ljekara da bi mi ispravio upute, da sačekam red ispred Doma zdravlja, pa sa novim uputima da se vratim u Institut za javno zdravlje, da stanem ponovo u red, da odradim dio analiza, pa da se zaputim u privatnu laboratorije za preostale analize koje tu ne mogu uraditi, da sačekam red ispred privatne laboratorije, pa da se sa računom vratim da čekam još jednom u redu ispred IJZ da bih predao račun na refundaciju. Zvuči kao luda avantura, jedva čekam.“ Ne bih se začudio da refundaciju isplaćuju negdje u okviru Instituta i da bih trebao opet da čekam u nekom redu da me „isplate“.
Tu se priča ne završava, jer ima nekih analiza koje ne rade tu, već u okviru Kliničkog centra Crne Gore, pa produžih da se raspitam i tamo kad treba doći i kako i kad se uzimaju uzorci koje treba analizirati. Na ulazu u KCCG upitah medicinsku sestru za informacije i reče mi da za te analize dolazim upravo na ulaz gdje sam se njoj obratio, ali što ranije (oko 7h ujutru). Pitah stidljivo ima li gužve u to vrijeme i ona me ohrabri da ima naroda koliko hoćeš.
Interesantno je što u privatnim laboratorijama sve nalaze koje sam planirao da odradim, rade na jednom mjestu, dok u okviru našeg zdravstvenog sistema te iste analize radite u četiri ili pet različitih ustanova, a ispred svake su redovi po 20-ak ljudi.
Što se mene tiče, pravac privatna laboratorija dok nisam i psihički obolio i izgubio posao od kojeg se kroz doprinose na moju zaradu finansira zdravstveni sistem, a zamislite kako je starijim i bolesnim sugrađanima koji ovakve i slične analize treba da rade pod bolovima, temperaturom ili drugim tegobama. Smrt je lakši put ako mene pitate.