Branka Ðukić (18) iz sela Meteha kod Plava nastradala je na stravičan način kada su dvojica Albanaca pokušala da je siluju, a kada im to nije pošlo za rukom, kukavički su pucali nesrećnoj djevojci u glavu! Priča o njoj već godinama se prenosi i ledi krv u žilama.
Tog 2. septembra 1975. godine, osamnaestogodišnja Branka Đukić je pošla da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana po podne vratila se autobusom na Čakor i, pošto je autobus saobraćao samo do vrha planine, jedan dio puta morala je da pređe pješice.
Tu su je presrela dva albanska mladića iz sela Gornji Streoc kod Peći i pokušali da je siluju. Uspjela je da im se otrgne, pljune jednog od njih i lupi mu šamar, ali su joj oni, dok je bježala, pucali i pogodili je u glavu. Kada su vidjeli šta su učinili, dvojica Albanaca je u panici pobjegla i ostavila nesrećnu djevojku. Igra sudbine je htjela da sjutradan tom stazom prođe upravo Brankin otac, Rade, koji je pošao ka Peći da traži svoju mezimicu. Podigao ju je i na rukama odnio kući.
Albanski mladići nisu poricali krivicu, priznajući da su htjeli da je siluju jer je Srpkinja i da su je potom ubili jer nisu uspjeli u prvoj zločinačkoj namjeri, a od njihovog priznanja i jezive smirenosti na suđenju, svi su se sledili.
Poslednji dan suđenja bio je 4. decembra 1975. godine, kada je trebalo da se izgovori kazna Albancima, ali otac odluči da im sam presudi. Dok su ih pretresali na ulazu u sudnicu, Rade je viknuo policajcu: "Makni mi se s očiju, zašto me gnjaviš, dosta me zla ubilo, a ti me još pretresaš. Vidio si juče da nemam ništa, zašto me mučiš?!". Policajac se povukao i odustao od pretresanja, ne sluteći da je Rade ušao sa napunjenim revolverom.
Dok su čekali presudu, sudnica se zadimila od cigara, pa je neko zamolio da se otvori prozor. Rade je osjetio da mu je to šansa za osvetu! Dok je policajac išao ka prozoru, Rade Ðukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj koji je u sudnicu unio sakriven ispod pojasa i sa dva metka ubio jednog Albanca, koji je pucao u njegovu Branku. U tom trenutku se njegov saučesnik bacio na koljena i samo brzom reakcijom policije, on je preživio.
Kada su ga uhapsili, Rade je policajcima rekao:" Pazite da ne ubijete nekoga, metak je još u cijevi", misleći na svoj pištolj, jer, prema riječima onih koji su ga poznavali, zasigurno mu je namjera bila samo da osveti smrt svoje ćerke, a ne da povredi nekog nedužnog. Priča kaže da je prilikom hapšenja mirno rekao: "Drugačije nijesam mogao", a kasnije se ispostavilo da se za ovu osvetu dugo spremao, pa je čak i smršao da bi pištolj mogao da sakrije ispod rebara.
Iako je presuda za svirep zločin nad Brankom već bila donijeta, 15 godina strogog zatvora za ubicu, a 13,5 godina za saučesnika, sudija je zbog novonastale situacije obustavio proces.
Prvostepeni sud kvalifikovao je ovo djelo kao "ubistvo iz bezobzirne osvete" i odredio Radu kaznu od osam godina zatvora, ali je Vrhovni sud Crne Gore prihvatio zahtjev odbrane da se Ðukiću sudi za "obično ubistvo", pa je osuđen na pet godina. Uslijedila je peticija sa potpisom 75.000 građana, tražeći njegovo oslobađanje, a advokati iz Beograda, Veljko Guberina i njegov saradnik Milan Vujin prihvatili su se odbrane i to besplatno.
Brankini posmrtni ostaci prenijeti su 25. avgusta 1991. godine u Spuž, gdje i danas počiva, a pored uspomene na nju, sve ove godine živi priča o njenom dostojanstvu, ponosu i čednosti na koju nije dala ni po cijenu života. O Brankinoj tragediji napisane su brojne elegije u kojima se metaforično i emotivno izražavaju tuga i žalost bratstva Đukić, osuda ubica i žaljenje nevine i prelijepe Vasojevke Branke.