Deset godina od pomilovanja poznatog glumca.
Tuča u kafiću, ubistvo dva mladića, treći ranjen, osuđen glumac, pomilovanje...
Ovako bi se u nekoliko riječi mogao opisati događaj koji se odigrao u ljeto 1993. godine u jednom podgoričkom kafiću. I ove riječi, ovako šture i nabacane same po sebi oslikavaju jednu tragediju - tragediju koja je nekoliko porodica zavila u crno.
Bio je to događaj koji je digao Jugoslaviju na noge, uzburkao javnost, postala medijski događaj broj jedan. Krenule su podjele, skoro navijačke, ko je na čijoj strani. Neosporno je bilo samo da je glumac Žarko Laušević hicima iz pištolja ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19) a ranio Andriju Kažića.
Sve drugo je u javnosti postalo predmet nagađanja, spekulacija, rekla-kazala. Krenulo je suđenje posle čega je Laušević je 2001. godine pravosnažno osuđen na maksimalnu kaznu zatvora od 13 godina, zbog prekoračenja nužne odbrane u obračunu.
Pomilovao ga je predsjednik Srbije Boris Tadić, deset godina kasnije, na osnovu bilateralnog sporazuma između Srbije i Crne Gore koji predviđa da osuđeni izdržava kaznu u zemlji čiji je državljanin.
Ove godine, u decembru, biće tačno deset godina od kako je Laušević slobodan čovjek. Govoreći prije nekoliko godina o tom pomilovanju Žarkov advokat, Toma Fila, je rekao da je Tadić pomilovao Lauševića uz prećutnu saglasnost Crne Gore, jer nisu reagovali i nisu raspisali potjernicu za glumcem.
Članovi porodica poginulih bili su ogorčeni na vijest da je Laušević pomilovan. Ilinka Vučinić, majka ubijenog Radovana Vučinića, jedva je tada smogla snage da kaže:
"Tek mi je sin došao iz vojske. Bio je na ratištu... Otišao mi je 1991. u vojsku a 1993. mi je došao. I te 1993. mi je poginuo... I kako da reagujem, kako ću da reagujem... Ne mogu".
Te 2011. godine oglasio se i brat ubijenog Dragora Pejovića, Nebojša Pejović, koji je rekao:
"Ipak je oduzeo dva ljudska života. Mog brata i pokojnog druga njegovog Radovana Vučinića... Ovo je stvarno tužno i tragično da je u jednoj državi osuđen a da mu druga država daje pomilovanje".
S druge strane podgoričanin Andrija Kažić, koga je Laušević teško ranio te kogne noći izjavio je 2009. godine za jedan dnevni list da je oprostio slavnom glumcu. Andrija je rekao da je tragedija, u kojoj je izgubio drugove Dragora i Radovana za njega sada daleka prošlost.
"Život ide dalje i na sreću ja danas imam svoju sreću. Imam posao, a prije svega imam dva sina, što je najbitnije, jer se posle nesreće polemisalo da neću moći da imam djecu budući da sam bio ranjen u testise. Daleko je teže onima koji su izgubili djecu. Sa Pejovićima nisam u kontaktu, a Vučinići su mi komšije i znam da i oni danas imaju svoje živote. Njima jeste ostala ogromna bol za izgubljenim sinom, ali sve to postepeno ide u zaborav. Takav je život", rekao je Kažić tada.
On je tom prilikom rekao da ne želi da se vraća na događaj, posebno u razgovoru za novine i napominje da mnogo toga dešavalo od traumatičnih poslednjih dana jula 1993. godine, i da je o Žarku povremeno saznavao nove vijesti.
"U ovom momentu sam mu faktički oprostio. Čuo sam da živi u Americi, u Njujorku, da tamo ima neki život. Najpreciznije što mogu da kažem je da sam ravnodušan što se tiče Žarka Lauševića", istakao je Andrija, i napomenuo da je Lauševića kao glumca rado gledao.
"Gledajući ga kao glumca mogu da kažem sam izuzetno cijenio ono što je radio i da sam ga volio kao umjetnika" zaključio je Andrija, u jednom od rijetkih obraćanja za medije.