Ove godine 12. februara navršava se 60 godina od misteriozne smrti u Zagrebu princa poezije Branka Miljkovića, kako su ga nekada nazivali, a do danas nije rasvijetljeno da li se on te hladne zimske noći ubio ili je ubijen.
Zvanična istraga kaže da se Branko objesio o grančicu jednog grma pored Andrićevog puta u glavnom gradu Hrvatske, ali njegovi roditelji i savremenici su uvijek sumnjali u tu verziju.
Dalji rođak velikog pjesnika Miodrag Miljković s producentskom kućom "Sinopsis" iz Niša nedavno je završio film "Branko", koji prvi put javnosti prikazuje neke fotografije iz života pjesnika i pokušava da odgovori na pitanje kako je pjesnik završio svoj život.
- Njegovi roditelji, otac Gligorije i majka Marija Brailo, odmah su posumnjali da je rijč o samoubistvu, a tu je niz neposrednih dokaza. Majka je odmah rekla da kaiš o koji se navodno objesio nije njegov i da taj kaiš više liči na povodac. On je, zamislite, zateknut obješen, ali kako kleči na jednoj nozi, a druga mu je ispružena?! Svi su posumnjali da je on negde ubijen, a onda tu donesen. Drugo, on je pet dana prije smrti tražio od majke da mu iz Gadžinog Hana i Niša pribavi dokumenta kako bi se zaposlio u Zagrebu - priča Miodrag i nastavlja:
- Njegov otac je primijetio tri ogromne modrice na njegovim leđima u bolnici na Šalati, gde su bili da ga vide. I najveći neposredan dokaz je da se čovek koji se objesi izobliči, pa je zato majka dala da se izradi poseban kovčeg sa staklom kako bi svi vidjeli na sahrani da on nema tragova obješenog čovjeka na vratu i licu. Dokaz je i da obdukcija tijela nije naložena, iako su je svi, a pogotovu roditelji, zbog modrica očekivali.
I tada su sumnjali da su ga ubili agenti tadašnje Uprave državne bezbijednosti (Udba).
- On je ubijen u kraju Zagreba gde su građani sa strahom zalazili. Indikativno je da niko od neposrednih svjedoka nije ispitan. Istraga nije ni pokrenut. Čak ni članovi porodice koji su te noći 11. na 12. februar čuli jauke i galamu baš s tog mesta, a zato što im je kuća preko puta, nisu ispitani. Njegova koleginica i prevodilac Dobrila ga je 11. februara videla u dva navrata i verovatno je ubijen zbog spisa u kom iznosi svoju filozofsku tezu o uticaju ruskog i njemačkog govora kod Josipa Broza Tita, koji su uticajniji od hrvatskog naglaska. Dobrila je htjela da posvjedoči i bila je u Udbi, ali je odbijena, a tada je na stolu vidjela taj spis koji joj je Branko samo dva dana ranije dao da pročita. Prepoznala je papir po violinskom ključu koji je ona sama nacrtala - objašnjava Miljković.
Film zbog epidemije korone čeka, po riječima producenta, neko relaksiranije vreme pa da bude prikazan, a verovatno će pobuditi i probuditi mnoge duhove jer iznosi nepoznate i malo poznate detalje o pjesniku. Jedan od njih je da se nije odrekao svojih djela, da je pesmu "Uzalud je budim" posvetio mrtvoj ćerki svoje komšinice koja se zvala Ruža Đorđević.
Matija Bećković
U dokumentarcu se prati Brankov život od dečačkih i gimnazijskih dana u Nišu preko Beograda do Zagreba. Otkrivaju se detalji o njegovom odnosu s Matijom Bećkovićem, kako je izgledala njegova posljednja devojka, koja se kasnije, poslije Brankove smrti, zamonašila, postavlja se pitanje koliko je književnik Oskar Davičo imao uticaja na pjesnikovu smrt, jer su zajedno bili zaljubljeni u istu ženu.
- Ima u filmu vrlo pikantnih detalja. Podaci su sakupljani godinama, a posljednjih devet meseci su prekopavane arhive, njegova zaostavština, svaki njegov papirić i rukopis su detaljno analizirani. U filmu se pominje i "Prešernova klet", poznata beogradska kafana u kojoj su se tada okupljali pisci, novinari, književnici. Sada je, nažalost, tamo Agencija za nekretnine. Film je obuhvatio sve strane Brankovog života. Gomila nekih podataka koje takoreći niko ne zna nije ušla u film jer bi se rasplinuo. Jedan od takvih podataka je da je 10 godina od Brankove smrti cio Zagreb 12. februara osvanuo izlepljen njegovim stihovima i do danas se ne zna ko je to uradio - završava svoju priču Miodrag Miljković.
Branko Miljković rođen je 29. januara 1934. godine u Nišu od oca Gligorija, poreklom iz Gadžinog Hana, i majke Marije Brailo iz Drniša. Niš mu se odužio tako što jedna škola i ulica nose njegovo ime, postavljen je spomenik ispred Narodnog pozorišta, a održava se i niz pjesničkih manifestacija pod njegovim imenom.