Krvne osvete postoje vjekovima, a prisutne su i danas. Prvi put ih je zabilježio albanski katolički kaluđer
Bijela košulja među crninom uplakanog svijeta koji se tiska oko svježe rake. Data riječ skuplja od života. Čekanje koje ne poznaje mjerne jedinice vremena, već smrti. Tuga. U paramparčad razbijene granice surovosti. Vendetta. Gjakmarrja.
Kada je ispod Orlovog krša, u gradu kratkih šala i još kraćih fitilja, na večni put pošao Nikola Kaluđerović, koga su novine prozvale najpoznatijim osvetnikom Jugoslavije. On nije sa sobom ponio sramotu, ali je uprkos tome ponio praznu dušu koju namirenje društvene,roditeljske obaveze,nije ispunilo. Svojim je odlaskom, jednako kao i svojim životom od 1987.godine, podsjetio je na priču o krvnoj osveti.
Šta je krvna osveta i kako do nje dolazi
Stotinama godina, tu priču iznova proširuju, dopisuju svoje pasuse pune psovki i gnijeva, ljudi od Albanije, do Italije i nazad do Prizrena, Cetinja ili Beograda. Još se uvek nije pojavila rečenica iza koje bi po logici stvari došla tačka, već se ređaju zarezi kao veznici između tradicionalnog zakona ,oko za oko, glava za glavu“ i nekih novih žrtava.
Krvna osveta je dio tradicije koju pravni sistemi država pokušavaju da ukinu, a ona se uprkos tome i upravo protivno njima, nastavlja unedogled.
“Iskonski običaj je bio da se glava svetila barem ravnom mjerom. Biran je najbolji i najuglednij u bratstvu ili porodici, ciljano je tamo gdje će najviše zaboljeti, jer je na taj način dizana i cijena i ugled ubijenog“, ispričao je Budo Simonović, novinar i publicista iz Crne Gore, autor knjige ,Riječ skuplja od života: Najteži zločini u Crnoj Gori od 1949. do 2005. godine“, u kojoj ima podosta priče i o ovakvim zločinima.
,,To nikad nije rađeno za novac, odnosno osvetu je morao da obavi neko od najbližih ubijenog, otac, brat, stric, brat od strica, a sve dok se osveta ne izvrši u kući je čuvana krvava košulja ubijenog ili kakav drugi biljeg koji bi stalno podsjećao na tu svetu obavezu" dodao je Simonović.
Kada se pojavila Krva osveta?
Koliko dugo u Crnoj Gori postoji krvna osveta, govori i podatak da je davne 1798. godine donet "Zakonik opšči crnogorski i brdski za crnogorska i brdska plemena", čija je jedna odredba prijetila smrtnom kaznom za one koji sprovedu krvnu osvetu, a bile su propisane i sankcije u vidu oduzimanja imovine, s tim da je, paradoksalno, članom pet bilo dozvoljeno da onaj ko uhvati ubicu ima pravo da ga ubije, bez konsekvenci.
“Ukoliko se krvna osveta i označi kao običaj, ne može se sagledati u istoj ravni sa drugim običajima“, napisala je u svojoj knjizi ,,Osveta i kazna“ profesorka na Fakultetu bezbjednosti Slađana Đurić. "Spoljni dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da su mnogi običaji u ljudskim zajednicama nestali očekivanim djelovanjem mehanizama modernizacije zajednice, a krvna osveta je uspjela da se održi" poručuje ona.
Od prvog čina krvne osvete do danas mijenjali su se samo povodi zbog kojih dolazi do prolivanja krvi. Nekada je to moglo da se dogodi zbog prevare na kantaru, zbog duluma zemlje, zbog nečasnog postupka, javno izrečene klevete, a s vremenom su razlozi dobili drugačiju ambalažu pa se voze u cisternama, šleperima, u kesama debelo obmotanim braon selotejp trakom.
Iz Albanije i Crne Gore takvi su se običaji širili i na Kosovo i Metohiju, ali i na druga mjesta gdje su živela albanska i crnogorska plemena.
Tako se dešavalo da mnoge porodice u Londonu, Berlinu ili Njujorku ne dozvoljavaju izlazak iz kuće svojoj muškoj djeci, koja čak ni u školu nisu išla, jer su jedino zaštićena zidovima svog doma bila potpuno sigurna.
U 20. vijeku na ovom dijelu Balkana bilo je nekoliko primjera koji nisu zabilježeni ni u zemljama sa viševjekovnim kriminalističkim arhivama. Jednu od tih krvavih priča u svojoj knjizi prepričao je Simonović.
Braća prolila krv zbog svađe
Dan posle velikog zemljotresa u Skoplju, 27. jula 1963. godine, sinovi braće Stijepović - braća od rođenih stričeva - došli su u sukob tokom kog je pala krv.
Sa jedne strane bili su Vojo i Bajo, a sa druge Mirko Stijepović. Bajo je ubo Mirka nožem u stomak, a ovaj je zatim zapucao iz pištolja i ubio oba brata i njihovu majku, svoju strinu. Na kraju je sebi presudio, skokom sa bolničkog prozora.
Dvije godine kasnije, kada je Mirkova sestra Zagorka izašla na bunar, stric Nikola (otac Voja i Baja) i njegova ćerka Slavka (Vojova i Bajova sestra), prišli su joj i brutalno je ubili udarajući je metalnom šipkom i kamenom teškim tri četiri kilograma. I to im nije bilo dovoljno. Uplašen urlicima, pojavio se desetogodišnji Mirkov sin, koji je do tada bio vješto skrivan, pa je Slavka i njega likvidirala.
Ovaj slučaj pokazuje da u krvavim sukobima nisu uvijek poštovani kodeksi i da bi stvari trebalo prepustiti zakonu i sudovima.
Perfidnost i surovost koji najčešće idu uz krvnu osvetu dobro su oslikani slučajem zbog kog je Josip Broz Tito naredio da njegovi izvršioci budu pogubljeni.
Odlazila u kuću i mjerkala sina
Poslednjeg majskog dana 1971. godine na Jadranskoj magistrali u kanjonu Morače, desila se saobraćajna nesreća: na kamionu kojim je upravljao Stipe Ċalić iz Zenice pukla je ruda, otkačila se prikolica, prešla na suprotnu kolovoznu traku i direktno se sudarila sa kaminom pljevaljskih registarskih oznaka. Tada je usmrtila dvadesetogodišnjeg Pljevljaka Milenka Pavlovića koji je sjedio u kabini kao suvozač.
Milenkov otac Rajko došao je na mjesto nesreće, vidio šta se i kako desilo, da Stipe Čalić nije kriv, i odmah mu pružio ruku pomirenja. Tako, međutim, nije mislila Rajkova supruga Višnja, maćeha poginulog Milenka.
Počela je da kuje monstruozni plan osvete i na to nagovara i svog muža. Kako je kasnije utvrđeno, sve je sama smislila i organizovala. Nekoliko puta je išla u Zenicu, raspitala se gdje živi Stipe Čalić, dolazila mu čak i u kuću lažno se predstavljajući, a s ciljem da vidi i upozna Čalićevog desetogodišnjeg sina jedinca Bruna.
Saznala je i u koju školu ide, a onda je, valjda u uvjerenju da se zločin neće tako otkriti, unajmila tridesetogodišnjeg Pljevljaka Dragomira Bajčetu, odvela ga u Zenicu, pokazala mu malog Bruna, đaka četvrtog razreda koji se te večeri, 14. februara 1971. godine vraćao kući iz škole. Prema jednoj verziji događaja ona je bila gost Čalićeve kuće upravo tog dana, prije nego što je Bruno otišao je u školu, razgovarala je sa njegovim roditeljima i mazila ga po glavi. Surovom Bajčeti nije bilo teško da bezazleno dijete zavede nakon izlaska iz škole i na groblju, nedaleko od kuće ga usmrti sa sedam uboda nožem u vrat i u predjelu srca.
Ipak, dolazilo je i do pomirenja
Jedan slučaj kod Pljevalja, izuzetak od ove tradicije, potvrdio je pravilo i posvjedočio o tome kako izgleda procedura ,izmirenja“ koju je Njegoš zvao ,hvatanjem vjere“.
U sukobu dvojice vršnjaka jedan Petrović ubio je jednog Zindovića i odležao zatvorsku kaznu. Zindovićeva majka i brat nikada nisu odustali od krvne osvete, ali je Petrović nakon izlaska iz zatvora odlučio da sa grupom ljudi krene njima u posjetu kako bi se izmirili. Oko vrata je nosio ,pušku krvnicu“ a u rukama kolijevku sa novorođenim detetom. Ponudio je bratu ubijenog Zindovića da tom djetetu bude kum i tako su se porodice izmirile.
I Albanci koji žive u pograničnim djelovima, blizu Crne Gore, ali i u Crnoj Gori, pokušali su još prije četiri decenije da stanu na put krvnoj osveti. Nakon jednog saobraćajnog udesa, u kojem je stradao mlađani sin jedinac uglednog Selima Frljučkića, na inicijativu ojađenog oca, okupili su se plemenski prvaci i najviđeniji ljudi iz cijele Malesije i u Tuzima dali ,besu" da se ubuduće neće ubijati i svetiti, da će umesto krvavih zakona Leke Dukađinija ,zub za zub, glavu za glavu" suditi redovni sudovi.
Taj revolucionarni dogovor je prekršen u nekoliko slučajeva tek u novije vrijeme i to nisu uradili ljudi koji žive u Malesiji i u Tuzima.
Krvna osveta u Italiji i priča o jednoj hrabroj ženi
Sa druge strane Jadranskog mora, u Italiji, situacija sa kumovima nije slična. Kum je šef mafije, a mafija ne oprašta ubistva članova porodice. Kodeksi su na znatno nižem nivou, puca se i ubija, u svako vrijeme, na svakom mjestu. Tu nema kraja, dogovora, sporazuma ili oproštaja.
Pravilo je da se priča završava tek kada među živima ne ostaje niko i to u Italiji datira još iz vremena renesanse. Mogu da prođu i decenije i da se neko odseli na drugi kontinent, osvetnička ruka će ga pronaći.
Da takvo stanje vlada i danas, potvrduje slučaj iz 2014. godine. Jedna žena više nije mogla da izdrži pritisak, iako, na prvi pogled, niko ne bi pomislio da ta sitna prilika koja izlazi iz taksija i ulazi u Tužilaštvo, krije tako veliku tajnu. Ni dok se vozila liftom, nije saputnicima u njemu odavala utisak da se boji, a onda je ušla u kabinet tužioca i rekla: “Ne mogu više da izdržim priče o krvnoj osveti i planove koji se svakog dana, već godinama, kuju oko mog trpezarijskog stola.”
Njeni identitet sa razlogom nikada nije otkriven, ali je po osnovi njene prijave policija iz oblasti Gargano uhapsila 90 mafijaša odgovornih za 35 izgubljenih života.
Dok je spremala ragu za lazanje, prekipjelo joj je i uradila je ono što mnoga zakonodavstva i mirovna vijeća nisu mogla od sedamdesetih godina. Još tada je došlo do sukoba oko krađe konja i ispaše, a porodice su, umesto da urade ono što je i ona učinila mnogo godina kasnije, zapravo insistirale da dođe do osvete i zaštiti se “omerta” odnosno porodična čast.
Prvi krvavi pir uslijedio je u martu 1981. Godine kada je čitava porodica Matea Ćirivele - on, njegova supruga i troje djece između 5 i 17 godina - brutalno ubijena u svom domu. Zatim su samljeveni i bačeni svinjama. Čovjek koji je izvršio masakr pripadao je porodici Tarantino, a ubrzo je uslijedila odmazda u suprotnom smjeru - ubijeno je šest od osam braće Tarantino. Priča se nastavila sve dok jedna hrabra mlada žena nije odlučila da to presiječe. Ipak, ni u zatvoru, ni po izlasku iz zatvora osveta ne prestaje. To nije uticalo samo na te dvije porodice već i na cijelu oblast Gargano, smještenu u petu italijanske čizme, koja je postala misteriozni rt kriminala, ostrvo osvete koje izvire iz ravnice Tavolijera.
Krvna osveta na beogradskim ulicama ali i po svijetu
I ulice od Beograda do Kotora vidjele su poslednjih godina veliki broj mafijaških sukoba koji su u osnovi, kao glavni motiv, imali krvu osvetu - od sukoba Šaranovića i Bojovića, do krvavih obračuna usred bijela dana, između pripadnika škaljarskog i kavačkog klana.
Krvna osveta, iako koncentrisana na nekim područjima, pored vremenskih nema ni svoje geografske granice.
Na Korzici, u Dablinu, u Sidneju, na Kritu, među turskim Kipranima, u Galiciji - ljudi i dalje ubijaju kako bi osvetili nekog svog. Činjenica da se povod promenio ne mijenja činjenicu da mnogi ljudi ne umiju da prevaziđu bol zbog svog tragičnog gubitka. Ipak, u zanosu koji se stvara u dodiru oroza i kažiprsta, u trenucima koji liče na spas i izbavljenje iz tuge, oni samo stavljaju zapetu i produžavaju niz onoga što ih je i same slomilo. Smrti.