Zbog njegovih golmanskih akrobacija i na trećeligaške mečeve u Baru dolazile su hiljade gledalaca a status urbane legende zaslužio je i zbog mnogo drugih stvari. Ovo je priča o Goniju, čovjeku zbog kojeg je na barsku pijacu dolazio i čuveni novinar Blažo Davidović.
Nema grada u Crnoj Gori, naročito na primorju, koji nema svog “oriđinala”, lika koji je zbog svog stila, karaktera, osobina, životnog puta i kontroverzi poznatiji u svojoj sredini često i od najviših lokalnih funkcionera. Iz ovog ugla jedan od najprepoznatljivijih Baranina, bez dileme, već decenijama je Agron Goni Žabeli, akter brojnih urbanih legendi pod Rumijom među kojima je i ona zbog koje je dobio nadimak barski Igita po ekscentričnom kolumbijskom čuvaru mreže.
Goni je, naime, u mladosti bio fudbalski golman koji je plijenio atraktivnim paradama zbog kojih se posebno dolazilo na legendarnu “Madžaricu” (stadion u Baru op.a.), na utakmice tada trećeligaša Sloge u kojoj je junak ove price bio glavna zvijezda. Koliko su se njegove atraktivne odbrane urezale u pamćenje Barana govori podatak da je nadimak barski Igita dobio nekoliko godina po završetku karijere.
Jutro nakon što je legendarni Kolumbijac na meču sa Engleskom 1995. izveo odbranu nazvanu “škorpion” 8napravio salto i petama izbio loptu), koja je ušla na top listu najboljih sportskih poteza te godine, Gonija su Barani počeli da zovu Igita.
“Dobro je što me nisu prozvali El Loko (ludak, op.a), kakav je bio Igitin nadimak”, počinje razgovor za Mondo šalom po kojima je i poznat u gradu, naročito u kompleksu gradske pijace gdje već tri decenije razvija svoj trgovački biznis.
“Bio sam atraktivan golman jer sam bio kao od gume, akrobata. Gdje god da se nađem volio sam izvodim akrobacije, na fudbalskom terenu ali i na plaži, tatamiju dok sam trenirao karate… Možda bih u nekom drugom sportu zbog ovih karakteristika imao više uspjeha ali ja sam najviše volio fudbal”, nastavlja Goni koji je bio crnogorski reprezentativac u mlađim selekcijama i kao senior dogurao do prvog tima Mornara ali je potom njegovu golmansku karijeru odredio jedan, za ulogu koju je odabrao u fudbalu ozbiljan hendikep.
“Kao klinac sam bio istog uzrasta kao vršnjaci, ali ona faza naglog rasta u pubertetu me je preskočila i ostao sam na nekih 173 santimetra. Za golmana to je bilo već u to vrijeme premalo. Bio sam parader, imao sjajne reflekse, znao da odigram kao “treći bek”, bio brz i eksplozivan i po riječima trenera veoma talentovan ali… prednost su dobijali u višim nivoima takmičenja viši. Tako sam u Mornaru bio rezervni golman i branio samo na nekoliko utakmica glavnog gradskog kluba”, prisjeća se Goni.
U dresu starobarske Sloge, visina mu nije bila problem, na zadovoljstvo tada brojnih obožavaoca ovog u gradu pod Rumijom kultnog kluba.
“Gradski derbi u to vrijeme, osamdesetih godina prošlog vijeka, bio je duel Sloge i Luke Bar u okviru Južne regije. Na tribinama “Madžarice” te utakmice gledalo je po dvije hiljade ljudi. Atmosfera je bila spektakularna, sa mnogo više duha od ove koju gledamo u ovom dobu na mečevima naših prvoligaša. Ljudi su dolazili na te utakmice i da bi se smijali specifično barskim “stadionskim dobacivanjima”. U toj povremeno karnevalskoj a uvijek atmosferi nabijenoj bezazlenim šalama sam uživao i bio inspirisan da diže adrenalin mojim akrobacijama. Svako misli da je vrijeme njegove mladost bilo posebno, ali kada je riječ o osamdesetom godinama prošlog vijeka, mnogo generacija Barana ih pamti sa velikom nostalgijom”, priča sa dozom sjete Goni.
“Predvine su bile i sedamdesete kada je počeo da se ozbiljnije razvija sport u Baru. Kakvo je to vrijeme bilo najbolje svjedoči priča o terenu na Pristanu, nekadašnjem centru Bara. Teren je bio tik uz prugu, i publika je mečeve gledala sa šina. Kad naiđe voz, svi se podignemo da prođe, pa se vratimo na svoja mjesta. Pamtim sa posebnom emocijom i ljetnje turnire u malom fudbalu kojem sa organizovao u Čanju. Na njima su igrali i mnogi prvoligaški fudbaleri među kojima i moj drug Bećo Begzić, bivši prvotimac OFK Beograda koji, na njegovu žalost, nikada nije uspio da me pobijedi na tim turnirima”, prisjeća se Goni.
Turbulentne devedesete godine i ekonomska borba za opstanak koju su donijele sankcije, eho građanskih ratova u okruženju, dovela je Gonija do gradske pijace gdje je zahvaljujući svojim šalama i dosjetkama za kratko vrijeme postao najpopularniji trgovac. Danas tako nema Baranina koji je dva puta ušao na gradsku pijacu a da se nije pozdravio sa Gonijem, a redovni kupci koji s njim makar jednom nisu bistrili o aktuelnim temama mogli bi se nabrojati na prstima jedne ruke.
“Prošlo je zlatno vrijeme barske pijace, ali jedan kvalitet je zadržala – mnogo sjajnih i veoma zanimljivih ljudi zarađuje za hleb u tom kompleksu. Godinama, tu upoznate toliko ljudi, čujete toliko priča, sudbina, vidite toliko dešavanja da to može da se opiše kao jedna prava škola života i psihologije. Nakon ovoliko godina, teško mi je da zamislim dan da ne provedem neko vrijeme tamo”, kaže Goni.
Status urbane legende našem sagovorniku prvi je dao jedan od najboljih crnogorskih novinara ikada Blažo Davidović koji se u svojim kolumnama gotovo redovno pominjao i citirao Gonija. Čak tri puta slika barskog Igite poslužila je tako za ilustracije satiričnih kolumni čuvenog paštrovačkog publiciste. Davidović je svojevreemeno i priznao da posjete barskoj pijaci praktikuje uglavnom zbog čašice razgovora sa Gonijem, ne skrivajući fascinaciju njegovom harizmom borca protiv dehumanizovanog mehanizma epohe crnogorske tranizicije.
Dan bez Gonija na pijaci teško podnosi i poveća grupa uličnih pasa koje naš sagovornik redovno hrani. Ljubav prema životinjama posebna je i danas možda dominantna dimenzija karaktera junaka naše priče. Goni je već decenijama posvećen zbrinjavanju i hranjenju pasa i mačaka koji žive na barskim ulicama i ne skriva da u toj aktivnosti danas najviše uživa.
“Psi su moja ljubav od djetinjstva. Uvijek sam imao ponekog a ni sa mačkama nisam zaostajao, danas ih u mojoj kući živi 17 u slogi i ljubavi sa šarplanincem Nortom. Posebna priča su naravno ulični psi koje doživljavam bukvalno kao drugare. Ovi koje redovno hranim u kvartu oko pijace poznaju zvuk mog motora i kad ga čuju redovno se okupljaju jer znaju da im stiže obrok”, kaže Goni kojem se lice na pomen životinja momentalno topi u osmjeh.
Njegova poslednja objava na fejsbuk profilu, međutim, potvrđuje sentencu da su sve velike ljubavi tužne. Prije nekoliko dana sve ljubitelje životinja u Baru rastužila je vijest da je ulice grada zauvijek napustio Žule, dobroćudna lutalica koja je najviše voljela upravo Gonija.
“Javili su mi da su ga udarila kola. Jedan sugrađanin ga je odnio kući nadajući se da može da pomogne. Rengenski snimak je, međutim, pokazao da je kičma slomljena i da mu nema spasa. Kad sam ušao u prostoriju u kojoj je bio Žule, zamahnuo je repom vidjeviši me. Prije injekcije kojom je zauvijek uspavan potekla mu je suza. Njemu jedna a meni stotine. Slikao sam ga i u tim trenucima da ga pamtim. Proveli smo mnogo vremena koje su mi uljepšale život a njemu ga olakšale”, priča Goni pokušavajući neuspješno da zaustavi suzu za Žuletom.
Nažalost, posvećenost nezbrinutim životinjama i posebna veza koju s njima održava, Goniju ponekad donese i neprijatnost. U jednom kafiću u kojem je godinama bio redovan gost, odbili su da ga uslužuju jer za njim odmah dođe neki od četvoronoških stanara tog kvarta. Ovu neprijatnost naš sagovornik podnio je u skladu sa svojom reputacijom uvijek korektnog i vaspitanog gosta.
“Teško je vrijeme za posao, ljudi su nervozni zbog toga, sve to razumijem ali mi je mnogo teško palo da u mom gradu doživim takvu neprijatnost. Kad život provedete figurativno rečeno na ulici, trudeći se da ne učinite nikom nešto nažao, a doživite takvu reakciju, to mnogo zaboli. I ti psi su dio našeg svijeta, nevini stanovnici ovog grada, bića željna ljubavi i pažnje a osuđena na sve muke preživljavanja. Kad bi ih bolje upoznali, i oni ljudi koji ih se boje shvatili bi da treba da se drugačije postave prema njima”, priča Goni koji svakodnevno na svom motoru obiđe krug gradom hraneći pse kojima ti obraci znače život.
“To je postala moja svakodnevna rutina, svaki put kad krenem ka pijaci ili na kafu sa drugovima obiđem motorom moje drugove pse. I ponesem im hranu za koju se snalazim kako znam i umijem. Dobijem mjesečno donaciju iz pet-šopa “101 Dalmatinac” a ostalo plaćam iz svog džepa”, zaključuje Goni .