Jovović od UDBE tražio zatrovane metke za Pavelića!

O njemu nema istorijskih podataka. Sve informacije o Jovoviću i njegovom poduhvatu potiču iz druge ruke, iz publicističkih knjiga.

Zahvaljujući akademiku Vasiliju Krestiću, direktoru Arhiva SANU, sada je sve drugačije. Ugledni istoričar, najveći poznavalac srpsko-hrvatskih odnosa, ustupio je autentično svjedočanstvo o Jovoviću koje je napisao Slobodan Borisavljević, jedan od čelnih ljudi jugoslovenskih tajnih službi, piše Kurir.

Karijeru je započeo u Ozni, a zatim je bio jedan od osnivača i šefova diplomatske tajne službe SID (Služba za informacije i dokumentaciju) u Ministarstvu inostranih poslova. Borisavljević je bio jedan od vodećeh eksperata za stvaranje obavještajnih veza i mreža širom svijeta koje su pratile rad emigracije.

“Kako se ovih dana, povodom namjere da se izvrši preimenovanje beogradskih ulica, potegla priča i o Blagoju Jovoviću, atentatoru na ustaškog poglavnika Antu Pavelića, slobodan sam da vam dostavim svjedočenje čovjeka koji je po službenoj dužnosti imao proverene podatke o tom atentatoru i o samom atentatu. Riječ je o pokojnom Slobodanu Borisavljeviću, čovjeku koji je više godina bio u diplomatskim službama, a ja sam ga upoznao u vrijeme kada je u Budimpešti bio prvi savjetnik naše ambasade. Naše višegodišnje poznanstvo pretvorilo se i u prijateljstvo. Jednom prilikom, u prijateljskom razgovoru, ispričao mi je do pojedinosti i podatke koji su se ticali atentata i atentatora na Pavelića”, priča akademik Krestić.

On je Borisavljevića ubijedio da priča o atentatu na Pavelića ne smije da bude izgubljena za istoriju.

“Kako je njegovo kazivanje bilo zasnovano na prvorazrednim provjerenim podacima, meni se, kao istoričaru, učinilo to veoma značajnim i nisam htio da dozvolim da sve rečeno padne u zaborav. Zamolio sam ga da sve što mi je ispričao stavi na papir i da to bude sačuvamo u Arhivu SANU. On je bez ustezanja udovoljio mojoj molbi. Smatram da će u ovom trenutku, kada je predloženo da se po Jovoviću nazove jedna gradska ulica, naša javnost saznati punu istinu o atentatu i atentatoru i o tome da li on zaslužuje da se jedna ulica označi njegovim imenom”, kaže akademik Krestić.

Borisavljević je u vrijeme atentata bio rezident jugoslovenske službe u ambasadi u Bernu. Po povratku iz Švajcarske oktobra 1957. postao je zamenik načelnika 3. Odeljenja u Koordinacionom odjeljenju DSIP koje je bilo zaduženo za emigraciju, strane obavještajne službe i terorističke organizacije.

“Bilo mi je poznato da je lično Aleksandar Ranković strogo zabranjivao organizovanje ubistava jugoslovenskih emigranata u inostranstvu:

"Treba ih kontrolisati, sprečavati njihove aktivnosti, ali ne treba ih ubijati, jer to može da baci lošu sliku na našu zemlju".

Jedino je bilo odobreno da se izvrši akcija na Antu Pavelića, za koga se znalo da živi u Argentini. Trebalo ga je oteti i dopremiti u Jugoslaviju radi suđenja, ili, ako to nije moguće, ubiti”, zapisao je Borisavljević.

Jugoslovenske vlasti znale su da je Pavelić 1948. prebačen u Argentinu iz Italije vatikanskim "pacovskim kanalima" za spasavanje nacista i njihovih saradnika. Na jugoslovenske zahtjeve da Pavelića izruče Jugoslaviji radi suđenja, argentinske vlasti su odgovarale da njihove službe ne znaju gdje se on nalazi.

“Pavelića je očigledno štitio i sam Peron, a posebno Vatikan. Bilo je informacija da su ustaše sarađivale sa Peronom u takozvanim odredima smrti, pri likvidaciji političkih protivnika. I nove argentinske vlasti, poslije pada Perona, krajem 1955. "nisu uspijevale" da pronađu Pavelića. Očigledno nisu htjeli da se zamjere moćnoj i uticajnoj Katoličkoj crkvi.

Novcem i zlatom koje je donio iz Hrvatske osnovao je građevinsko preuzeće i dobro živio”, bilježi Borisavljević.

Aleksandar Ranković je kao predsjednik Odbora za unutrašnju politiku i bezbjednost odlučio da Jugoslavija preduzme tajnu operaciju otmice Pavelića.

Ustaški poglavnik je posle kidnapovanja trebalo da bude prebačen na jugoslovenski teretni brod. Međutim, službenici ambasade planirani da organizuju otmicu oglušili su se o Rankovićevo naređenje.

“Brod je došao, ali nije ni pokušana akcija. U takvoj situaciji došlo je do kontakta na relaciji Ambasada - Blagoje Jovović i to na inicijativu samog Jovovića. On je, stupivši u kontakt sa našim predstavnicima, ponudio da izvrši atentat na Pavelića”, zabilježio je Borisavljević.

On za Jovovića kaže da je "interesantna ličnost" i da je 1941. bio u partizanima, ali da nije bio član KPJ kako je govorio službenicima ambasade, već SKOJ. Jovovićevoj priči da je 1942. prešao u četnike jer su mu "partizani strijeljali nekog iz familije" Borisavljević suprotstavlja informaciju da je petokraku zamijenio kokardom na nagovor brata Jakova Jovovića, jednog od istaknutijih četničkih komandanata.

“U četnicima je Blagoje Jovović postao komandant bataljona i po završetku rata proglašen je za ratnog zločinca. Bježao je iz Jugoslavije sa četnicima Pavla Đurišića, ali je uspio, za razliku od mnogih od njih, da se dokopa Italije. Kasnije je stigao u Argentinu. Nije bio zapažen u aktivnostima neprijateljski raspoložene emigracije”, zapisao je Borisavljević.

Podaci jugoslovenske tajne službe su se razlikovali od onih koje je Jovović mnogo kasnije ispričao u autobiografskoj ispovjesti, pa su službenici ambasade u Buenos Ajresu bili rezervisani i prema njegovoj ponudi da izvrši atentat.

“Naši predstavnici su se plašili da nije u pitanju neka provokacija emigracije ili argentinske policije, ali su kontakt prihvatili. Jovović je tražio da mu pomognu time što će mu obezbijediti pištolj kalibra 9 mm ili mu nabaviti zatrovane metke za njegov pištolj kalibra 7,65 mm. Naši predstavnici, plašeći se provokacije, nisu to htjeli da učine. Tokom tih razgovora upitali su Jovovića šta ga motiviše da pokuša da ubije Pavelića. On je odgovorio da je 1941. bio partizan i član KPJ, a da je posle prešao u četnike jer mu je od strane partizana ubijen neko od rođaka."

"Možda ovim želim i sam pred sobom da se iskupim", govorio je tom prilikom Jovović. Prije toga je rekao da mu majka živi u Crnoj Gori i to veoma teško jer mu je sva imovina kao narodnom neprijatelju oduzeta.