Na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu predsjednik Srbije dočekivao je delegaciju epidemiologa i medicinske pomoći iz Kine, a u terminalu za odlaske građani Crne Gore svoj let za povratak kući
Nakon kašnjenja od oko dva sata, oko stotinu crnogorskih građana ukrcalo se na let za Podgoricu.
U avionu - scene iz Pekićevog "Besnila": posada u zaštitnim kombinezonima, sa maskama, rukavicama i naočarima uzima dokumenta i dijeli putnicima po flašicu vode.
Kroz avion ljudi komentarišu da ako do sad virus nisu do sada "pokupili", a avionu će ga sigurno dobiti.
Nakon četrdesetominutnog leta, stižemo na aerodrom u Podgorici. Iskrcavanje, čini se, duže traje nego sam let - prvo žena sa štakama, porodice sa djecom, a zatim po petoro dok se avion ne isprazni.
Između svake petočlane ture pauza po desetak minuta. Koferi poređani ispred aviona, svako uzima svoj i upućuje se ka sanitarnoj kontroli.
Nakon mjerenja temperature i pojašnjavanja gdje ste boravili i odakle ste doputovali (iako je, sasvim logično, avion pristigao iz Beograda), sanitana inspektorka, krajnje neljubazno i drsko upućuje vas ka stolovima za kojima sjede ljudi koji popisuju pristigle putnike.
Daju vam papir koji treba da potpišete, bez mogućnosti da prije potpisa to pročitate.
Izbor se ne nudi - bar ne svima. Bez obzira dolazite li iz visokorizičnog područja, da li ste preduzeli mjere prevencije i imate li uslove za samoizolaciju, neupitno vas šalju u karantin. Većinu, koja nije imala sreće da, bez obzira na zadovoljavajuće uslove za kućni karantin, dobije makar i objašnjenje zbog čega je nemoguće otići u svoja četiri zida, šalju u autobuse. Scene podsjećaju na rat. Neki su, mada ni sami svjesni razloga, poslati kući, dok su brojni automobili ostali ispred aerodroma uzalud čekajući članove porodice, rođake, prijatelje...
Od vozača autobusa saznajemo da odlazimo u Igalo, u Institut "Simo Milošević" - delegacija sanitarne inspekcije i aerodromskog osoblja nas nije ni toliko udostojila da znamo gdje ćemo boraviti.
Autobus kreće sa aerodroma u pratnji policije pod rotacijom - putnica plaća deset eura putarinu za tunel Sozinu kako ne bismo, ionako iscrpljeni i siti čekanja, gubili vrijeme na prepucavanje policije, službenika sa naplatne rampe i vozača autobusa, jer taj trošak nije dogovoren među institucijama.
U Igalo stižemo oko pola četiri ujutru. Vojska sa zaštitnom opremom raspoređuje pridošle putnike. Kapaciteti su već prilično popunjeni, stariji ljudi ulaze prvi, a zatim i ostali.
Za recepcijom nas dočekuju osoblje Instituta i vojnici, koji se ljubaznošću maksimalno trude da sve protekne kako treba.
Upravnik obećava da će osoblje učiniti sve da nam boravak ovdje protekne što udobnije, iskreno priznajući da uslovi baš i nisu idealni, ali okolnosti su jednostavno kakve jesu.
Putnici uzimaju kesu sa sendvičem i tetrapak sokom i u pratnji vojnika smještaju se u sobe - neki sami, neki sa cimerima.
Iako svjesni ozbiljnosti situacije, svima teško pada prizor vrata sa ključem na spoljnoj strani brave i stolica na kojoj će se u određeno vrijeme naći obrok - jedino vrijeme u kojima će se tokom narednih dana otključavati prostorije za karantin.
U sobama - dva kompleta posteljine, peškira, nekoliko rolni toalet papira (eto jedne povoljnosti u odnosu na one koji su otišli u samoizolaciju, zakasnivši da nabave svoje zalihe :) ), tri rolne ubrusa, kupka, pasta za zube i pakovanje malih hotelskih sapuna.
Sobe su prilično čiste, kreveti udobni, ali grijanja ni na vidiku. Uz hladne radijatore, "karantinci" iščekuju toplu vodu kako bi se otuširali.
Mnogi nemaju čište garderobe, veša i pidžame - nisu očekivali da će dvije nedjelje biti u karantinu.
Na stolovima kraj kreveta nalazi se kućni red u objektima namijenjenim za karantin - obrok se može uzeti u roku od pet minuta nakon ostavljanja na stolici, izlazak je dozvoljen isključivo u tom periodu i pri napuštanju karantina. Rodbina može dostaviti hranu i samovare za pripremu toplih napitaka na recepciji. Osobe u sobama odgovorne su za higijenu prostorija, uz upozorenje da se sve mora dezinfikovati i često provjetravati - sredstava za dezinfekciju u sobama nema.
Prilikom boravka u karantinu osobe su obavezne da prate svoje zdravstveno stanje mjerenjem temperature - a toplomera u sobama nema.
Osobe smještene u karantinu dužne su da se podvrgavaju ljekarskim pregledima, iako niko nije obaviješten kada i kako.
U slučaju svojevoljnog izlaska iz sobe ili miješanja sa drugim osobama u karantinu momentalno će doći do produženja karantina za sve osobe u objektu za još 14 dana, piše u upozorenju.
"Ko je u karantinu, ni pakao mu neće teško pasti", čuje se iz hodnika.
Ljudi se trude da budu raspoloženi i sa balkona instituta čuje se muzika, a preko balkona se i komunicira.
Ostanite doma, jer ako ste tamo, imate sreće.