Pravoslavni vjernici u Crnoj Gori danas slave Božić, najradosniji hrišćanski praznik. Evo šta bi valjalo raditi, i zašto.
Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Isusa Hrista, i simboličan je praznik rađanja novog života, djece i detinjstva, roditeljstva i porodice.
Obilježen je brojnim običajima koji imaju jedan osnovni smisao - da se sačuva i uveća porodica i imanje domaćina.
Običaj je da se na prvi dan Božića ne ide u posete. Ako na Božić pada snijeg vjeruje se da će godina biti rodna.
Na Božić a nikako ne valja ni za ljude, ni za stoku, ni za ljetinu da na Božić bude jugovina ili kiša.
Dobro je na Božić, poslije ručka, otpočeti neki rad. Vjeruje se da će ljudi tada biti vrijedni i da će im poslovi ići od ruke.
Za vrijeme Božića ne daju se stvari iz kuće, nema veresije.
Ljudi se mire i praštaju jedni drugima.
"DODATI" PRAZNIK
Od Božića počinje hrišćanska era, i od tog dana hrišćanski narodi računaju godine. Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se tačno rodio Isus, prvi hrišćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs, dan "nebeskog oživljavanja" Hristovog.
Božić se prvi put slavio u Rimu u 4. veku (u izvorima dokazana godina 336.), kada je u vrijeme cara Arkadija uvedeno da se Božić praznuje odvojeno od Bogojavljenja i da se praznuje 25. decembra po (tada) novom, Gregorijanskom kalendaru (7. januara po starom, Julijanskom kalendaru, ali i kasnije 25. decembra po Novojulijanskom kalendaru).
Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. decembra, ali preovladava mišljenje da je počeo da se slavi tog datuma jer se na taj dan, u tada još većinski paganskom Rimu, na prvi dan zime slavio praznik "Nepobjedivog Sunca" rođenje boga Sunca, Sola, pa je Crkva u želji da potisne taj paganski praznik tada počela da slavi rođenje Isusa Hrista.
Da bi se hrišćani dostojno pripremili za Božić ustanovljen je post od 28. decembra do 6. januara uveče (odnosno od 15. novembra do 24. decembra), koji nije tako strog kao Uskršnji. Međutim, Božić, ma u koji dan pao, mrsni je dan.
TRI DANA PRAZNIKA
Prvi dan Božića je uvijek 7. januara. Na Božić ujutro, prije svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, a po predanju, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.
Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odijelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić.
Ljudi se pozdravljaju riječima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!" Ovako se pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja.
Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane, oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.
Na Božić, rano prije podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik.
Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj''.
Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom.
Položajnik simbolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. On je čovjek, koji na Božić, i za cijelu narednu godinu donosi sreću u kuću.
Za vrijeme Božića posebna pažnja se poklanja žitu, odnosno poslednjem požnjevenom klasju od čijeg su žita nekada spremani obredni hlebovi.
Tako rano ujutro na Božić, domaćica zamijesi testo od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja metalni novčić - zlatni, srebrni ili obični, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gdje je već postavljen Božićni ručak.
Takođe, praktikovalo se da se voda koja se koristila za pranje suda u kojoj je miješena česnica koristi se za zalivanje voćki, jer će tako bolje roditi, ili se, u gradskim uslovima, njome zaliva saksijsko cvijeće, da ljepše cvjeta. Testo koje ostane na rukama domaćice posle mešenja česnice takođe se stavlja na voćke, da bi dale više ploda.
Zbog dobrobiti i blagostanja se sprema i pečenica, a domaćini su za Božić sjekli najprije lijevu plećku, negdje i glavu, dio od rebara i srce. Srce se seklo na onoliko delova koliko u kući ima ukućana, i svaki član porodice prvo pojede po parče srca.
Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna pjeva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas.
Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice.
Česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko djelova koliko ima ukućana. Onaj ko dobije dio česnice u kojoj je novčić, po narodnom vjerovanju, biće srećan cijele te godine.
Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sjedaju za trpezu. Tada je praznik u punoj simbolici – porodica na okupu oko trpeze "i u Hristu".