Bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić ne mora da plati odštetu državi zbog, kako su ranije utvrdili crnogorski sudovi, nezakonitog razrješenja direktora vaspitno-obrazovnih ustanova.
To proizilazi iz prvostepene presude Osnovnog suda u Podgorici u koju su “Vijesti” imale uvid. Prema informacijama redakcije, kancelarija Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa žaliće se Višem sudu na tu presudu sudije Nikole Boškovića.
On je, navodi se u presudi, odbio tužbeni zahtjev da se Bratić obaveže da državi isplati 15.281,12 eura, sa kamatom, koliko je država tražila na ime parničnih troškova koje je plaćala nakon što su razriješeni direktori dobijali sporove pred osnovnim sudovima širom Crne Gore.
U presudi se navodi da je Bratić u periodu od 4. decembra 2020. do 28. aprila 2022. godine bila ministarka u 42. Vladi, kao i da je 12. jula 2021. godine, kao resorna ministarka, donijela rješenja o razrješenju direktora javnih ustanova. Sud konstatuje da se u tom postupku radilo o 29 sudskih predmeta, u kojima je ispitivana zakonitost tih rješenja, te da su ona u tim sporovima poništena, a država obavezana da razriješenim direktorima isplati troškove postupka, prenose Vijesti.
Država je u tužbi tvrdila da je Bratić direktore razriješila “svjesno i namjerno ili usljed krajnje nepažnje”, zbog čega su sudovi kasnije poništavali rješenja, a država snosila troškove parnica i prinudne naplate. Smatrala je da upravo ti troškovi predstavljaju štetu koju bivša ministarka treba da nadoknadi.
Bratić je, s druge strane, osporila zahtjev, navodeći da je postupala u okviru zakonskih ovlašćenja, da se radilo o tumačenju propisa, kao i da ona nije učestvovala u parnicama u kojima su nastali troškovi koje država sada potražuje.
Sud je u obrazloženju presude posebno ukazao da se predmet tog spora ne odnosi na izgubljene zarade razriješenih direktora, već isključivo na troškove parničnih postupaka koje je država plaćala nakon što je gubila sporove, prenose Vijesti.
Kako se navodi, te parnice su vodili razriješeni direktori protiv države, dok Bratić u njima “nije bila stranka - učesnik postupka”.
Zbog toga je sud zaključio da u tom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja bivše ministarke i nastanka troškova koje država sada traži da joj se nadoknade.
“Postupanje tužene nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa troškovima postupka, koji se sada od tužene potražuju kao šteta, jer tužena nije bila stranka - učesnik postupka da bi svojim radnjama mogla da utiče na njihovu visinu”, navodi se u presudi, javljaju Vijesti.
Sud ukazuje i da je državu u tim postupcima zastupao zaštitnik imovinsko-pravnih interesa, koji je imao mogućnost da utiče na tok sporova i visinu troškova.
U presudi se navodi da je država tokom svih postupaka “istrajavala u tvrdnji da se radi o zakonitim rješenjima”, zbog čega su održavana ročišta i preduzimane procesne radnje koje su, kako sud konstatuje, direktno uticale na visinu troškova.
Sud dodaje da je zastupnik države mogao da procijeni zakonitost osporenih rješenja i, ukoliko je smatrao da su očigledno nezakonita, “prizna tužbene zahtjeve ili predloži zastoj parnica do okončanja jednog postupka”, čime bi se izbjegli troškovi u obimu u kojem su kasnije nastali, ali da se to nije desilo.
“Sam sudski epilog i nastanak troškova zavise od niza procesnih i pravnih okolnosti, uključujući i aktivnosti zastupnika i izbor strategije u parnici”, navodi sud, uz zaključak da je time “prekinuta neposredna uzročna veza između razrješenja direktora i troškova postupaka”.
Osim toga, sud je ocijenio da država nije dokazala ni da je Bratić u odnosu na tu vrstu štete postupala namjerno ili iz krajnje nepažnje.
“Tužilja nije pružila dokaze da je tužena u odnosu na troškove parničnih postupaka postupala sa namjerom ili krajnjom nepažnjom”, piše u presudi.
Sud navodi i da su troškovi parnica “posredni tip štete”, koja ne predstavlja neposrednu ili očekivanu posljedicu donošenja rješenja o razrješenju, već je nastala kao rezultat vođenja sudskih postupaka.
Država je, prema presudi, tvrdnju o namjeri ili krajnjoj nepažnji temeljila na činjenici da je u istom danu razriješen veći broj direktora, kao i na slučaju razrješenja umrlog lica, ali sud ocjenjuje da te okolnosti, bez dodatnih dokaza, nisu dovoljne.
U presudi se navodi i da je Bratić imala zakonsko ovlašćenje da bira i razrješava direktore, te da je odluke donosila na osnovu tumačenja pravnog tima ministarstva.
“Tužena je odluke o razrješenju direktora donijela na osnovu tumačenja pravnog tima Ministarstva, u skladu sa kojim tumačenjem je postupala”, navodi sud, uz ocjenu da se iz toga ne može izvesti zaključak da je bila svjesna da donosi nezakonita rješenja ili da nije pokazala minimum potrebne pažnje.
U dijelu koji se odnosi na razrješenje umrlog lica, sud navodi da bivša ministarka nije sama pripremala rješenja, niti je imala obavezu da provjerava tačnost svih podataka u dokumentima koje je potpisivala, jer je to bio posao službi koje su ih sačinjavale, pa se taj propust ne može njoj lično staviti na teret.
Osnovni sud obavezao je državu da Bratić nadoknadi 1.237,50 eura troškova tog postupka.