Nikola nema ni struju, ni televizor, ni telefon i ne žali mnogo za tim.
Na planini Prekornici u Crnoj Gori, koja se uzdiže iznad bjelopavlićke ravnice i manastira Ostrog, već godinama živi sam Nikola Pavićević. Jedini put koji vodi do katuna u kom živi Nikola su kozje staze uklesane u kamenu, po kojima je teško hodati kada padne kiša.
Daleko od ljudi, daleko od puta, daleko od civilizacije. Nikola nema ni struju, ni televizor, ni telefon i ne žali mnogo za tim. Jedino žali što ne može češće da ode do manastira Ostrog, koji je udaljen od njega oko 5 kilometara.
Poslije nekoliko porodičnih tragedija, Nikola se povukao u sebe i sklonio od ljudi na svoj katun na planini Prekornici, čiji je najviši vrh 1.920 metara. Iako živi kao samotnjak i pustinjak, iako je doživio mnoga razočaranja u ljude, Nikola ih se nije odrekao. Jedino želi da zaboravi ljude koji su ga prevarlili, a to su trgovci stokom, kojima je Nikola davao jagnjad i ovce na veresiju i koji su mu ostali dužni više stotina hiljada eura.
Nikola kaže da mu život u samoći teško pada i da bi rijetko ko takav život izdržao. Snagu mu daju životinje koje čuva i koje ga okružuju, a priroda i samoća su mu ojačale karakter. U najbližoj kući do njegove kolibe niko ne živi, a do sela ima čak sat vremena.
"U zimu ponekad neko naiđe, navrati, ali rijetko. Volio bih da imam sa kim da razgovaram svaki dan, ali ljudi su ovdje rijetki", kaže Nikola.
"Bolestan nisam bio do sada, injekciju nisam ni jednu primio, još kad sam bio vojnik. Samo me je glava boljela, ali to mi je nasljedno po ocu."
Njegov rođak po majci, Savo Pavićević, kaže da Nikola dugo vremena živi takav život, kao i da je on omiljen čovjek u kraju.
"Život mu je naporan, težak, imao je životnih tegoba, dva brata mlada izgubio, jednu sestru koja je bila udata u Nikšiću. U grad rijetko dolazi, ja ga nisam vidio godinama. Kao Robinzon Kruso, tako i on, živi u toj pustinji gore", kaže Nikolin rođak.
Nikola i dalje voli ljude, iako su ga mnogo puta razočarali. Nikola je odrastao u porodici u kojoj su riječ i obraz bili svetinja, pa ne može da prihvati novo vrijeme, niti da se navikne na ljude koje je iznjedrilo to vrijeme.
Nikola je, inače, do prije 2 mjeseca živio u trošnoj kući, za koju kaže da je pravljena 1938. godine. Zbog šupljeg krova kuća je prokišnjavala, pa se Nikola preselio u kolibu svog rođaka Mira. Ipak, navikao se na surove uslove života i na planinu još odavno.
"Ja sam prijatelj šume, prijatelj prirode, prijatelj plemenite divljači", ističe on.
Zadovoljan je onim što mu je planina dala.
"Zdravlje nije loše bilo, ali počelo je da otkazuje. Ova planina dala mi je čistu vodu, čist vazduh i psihički odmor", kaže.
A na pitanje da li mu je nešto uzela, Nikola odlučno odgovora: "Nikad se nisam povrijedio, nikad me zmija nije ujela, a ubio sam ih 1.200", rekao je on.