Život tamo nikada nije bio lak, a ipak prva strast tog, maldog čovjeka bila je nauka. Pohađao je gimnaziju u Pljevljima, potom u Nikšiću. Školovanje je nastavio u Beogradu na Pravnom fakultetu.
Biografija generala Danila Jaukovića - neimara, magistra istorijskih nauka i narodnog heroja, više liči na filmski scenario, nego na priču dječaka rođenog u siromašnoj porodici u Bukovici, u ledu između Šavnika i Žabljaka 19. decembra 1918.
"Pravni" u to vrijeme je bio rasadnik i sveučilište lijevo orjentisane omladine, koja je svoje ideje poredila sa onim u svjetu, koja je sanjala drugačiju, bolju i pravedniju Jugoslaviju i prihvatala najmodernije ideološke paradigme vremena.
"Moralni faktor za mene je uvijek osnovni činilac", znao je reći Danilo Jauković, uviđajući da će za tu vrijednost morati da ponudi i onu koja se zove vlastiti život.
Drugi svjetski rat ga je zatekao kao apsolventa i člana KPJ, koji se odmah prihvatio posla dizanja ustanka u Sandžaku.
Bitka na Pljevljima bila je prvo iskušenje i prva od od 14 prostrjelnih rana, koja ga nije zaustavila, ni usporila.
Danilo Jauković je deveti Jugosloven, junak koji je dobio orden Narodnog heroja.
Njegova hrabrost izazivala je ljudske granice i postavljala nove definicije mogućeg. U Zabrđu kod Pljevalja sam je upao u jednu kuću i razoružao 15 četnika.
Sličnu priču ponovio je i naredne '42. godine, kao komesar Treće proleterske brigade, u Livnu, kada je ispred ulaza u Vejs-kulu zaprijetio bombama i na predaju natjerao 20 neprijateljskih vojnika. Spustili su oružje ispred njegovih nogu.
Danilo Jauković je upadao i zaustavljao vozove u pokretu, preplivavao rijeke u decembru i nastavljao da se bori u zaleđenom šinjelu, prelazio granice, i stvarne i zamišljene, uvijek jurišao prvi, osnivao jedinice i bataljone i bio komandant Pete sandžačke udarne brigade.
Borio se na Neretvi i Sutjesci, gdje ga je rafal pokosio, tako da je zadobio pet prostrjelnih rana u obje noge. No, Danilo se nije predavao. Sa 16 partizana izbjegao njemačku odmazdu nad ranjenicima Centralne bolnice, nakon razbijanja Treće divizije i to tako što se 13 dana kretao uz pomoć puške i štaka, prešao Perućicu i Goliju stigao na Durmitor u Crnu Goru.
1944. ponovo je ranjen. U okršaju sa prijepoljskim četnicima metak ga je pogodio iznad lijeve obrve. Uspio je da se izvuče, nastavi dođe do svojih, da bi nakon toga proveo u komi 14 dana.
Poslije rata obavljao je brojne i važne dužnosti: U JNA, u Centralnom komitetu, u SIV-u, ali će ostati upamćen i kao graditelj i vizionar.
Njegovo viđenje Crne Gore bilo je napredno i moderno i za današnje prilike. Neprekidno je sa vojskom i inženjerima probijao puteve, gradio odmarališta, podizao elektro infrastrukturu.
„Ima ona naša durmitorska – idući ikad, sjedeći nikad. To znači nekad ćemo stići ako idemo, a ako sjedimo nikad“. Bila je to njegova mantra i životni moto koji je prenosio na saborce ratnike, kasnije i saborce neimare.
Danilova strast bio je i sport. Planinarenje, penjanje, skijanje...
Neostvarena želja bila mu je da Crna Gora dobije stazu za Formulu 1. Nažalost, bila je to ideja koja među tadašnjim rukovodstvom nije naišla na razumijevanje. Bila je isuviše avangardna.
Danilo Jauković umro je prilikom jednog planinarskog pohoda na goru ispod koje je rođen. Zagledan u Durmitor odlučio je da mu pokloni svoj "deveti život" koji je čuvao za mjesto sa kojeg se daleko vidi.
Bio je 09. jul 1977.