Autorski tekst Iva Šoća, savjetnika predsjednika Vlade za pravna pitanja.
U osnovnim odredbama Ustava Crne Gore, propisani su temelji ustavno-pravnog
poretka na kojim je ustrojena crnogorska država. Još od francuske buržoaske
revolucije, uz određene modifikacije, demokratska društva počivaju na tzv. trodjelnoj
podjeli vlasti. Crna Gora pripada tzv. parlamentarnim demokratijama, gdje izvršna vlast
pripada Vladi, koja je podređena Skupštini kao legitimnom predstavništvu građana, koji
svoj suverenitet ostvaruju neposredno, ali i preko slobodno izabranih predstavnika –
poslanika. Pored Skupštine i Vlade, Ustav propisuje da sudsku vlast vrši sud, kao i da
odnos vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli, pri čemu je svaka vlast
ograničena Ustavom i zakonom. U odredbama člana 11 Ustava, koji definiše podjelu
vlasti, navodi se da „Crnu Goru predstavlja predsjednik Crne Gore“, kao i da „ustavnost
i zakonitost štiti Ustavni sud.“ Ukoliko bi državu posmatrali kao neku kompleksnu
materiju ili predmet, član 11 bi nesumnjivo bio njen atom odnosno osnovna gradivna
jedinica iz koje sve proizilazi i čije cijepanje, kako u prirodi, tako i metaforički uvijek ima
katastrofalne posljedice.
Predsjednik Crne Gore je svojim ukazom od 16. marta 2023. godine, „na osnovu člana
92 stav 3 Ustava Crne Gore ("Službeni list Crne Gore", br. 1/7 i 38/13)“ raspustio 27.
saziv Skupštine Crne Gore. Bez namjere da se ponovo elaboriraju odredbe člana 92
Ustava, kojim su u stavu 1 i 2 eksplicitno propisani uslovi kada se Skupština raspušta i
čije ispunjenje mora prethoditi aktiviranju stava 3 istog člana, odnosno stvaranja
mogućnosti da predsjednik jednim deklaratornim aktom, kakav i jeste predsjednički
ukaz, konstatuje činjenicu da je Skupština raspuštena, potez odlazećeg predsjednika
Đukanovića je stvorio mnogo veće probleme. Postavlja se zabrinjavajuće pitanje - Ima li
sistem preventivni mehanizam da zaštiti sam sebe?
Vratimo se na trenutak na član 11 i strukturu vlasti, koji predsjednika prepoznaje samo
nekoga ko predstavlja državu i čije nadležnosti iz člana 95 Ustava zaista definišu
njegovu ulogu kao pretežno ceremonijalnu, bez nekih većih ovlašćenja čak i u sferi
izvršne vlasti koju, u određenim segmentima, vrši zajedno sa Vladom. S druge strane,
Ustavni sud predstavlja kontrolora čiji je primarni smisao da sistem drži u okvirima
Ustava i zakona. U slučaju da neka grana vlasti, bilo da je riječ o Skupštini, Vladi ili sudu, odluči da svojim protivustavnim ili protivzakonitim djelovanjem ugrozi ustavne
norme, upravo je uloga Ustavnog suda da, kao „čuvar“, to spriječi i ispravi.
Ukoliko se ovakav ukaz predsjednika tretira kao pojedinačni akt, onda Ustavni sud
jedino u odnosu na protivustavno djelovanje predsjednika nema efikasan i blagovremeni
preventivni mehanizam, koji bio u stanju da spriječi nastajanje štetnih posljedica po
sistem. Ovako formulisani predsjednički ukaz, gdje se predsjednik isključivo poziva na
član 92 stav 3 Ustava i time raspušta Skupštinu, stvara jedinstveni presedan kojim se
cijepa atom ustavno-pravnog poretka. Svaki budući predsjednik može od slova do slova
prepisati ukaz koji je donio Đukanović, mijenjajući samo broj saziva Skupštine koja se
raspušta i bez ikakvog ograničenja raspustiti dvije grane vlasti i to neposredno
zakonodavnu, koju su građani izabrali na slobodnim izborima sa mandatom u skladu sa
Ustavom, a posredno i svaku izvršnu vlast koju je ta skupština izabrala. Čak iako bi se
nakon takvog poteza predsjednika pokrenulo pitanje njegovog razrješenja od bilo kog
saziva Skupštine, to ne dovodi do bilo kakvog povraćaja u pređašnje stanje, odnosno
ne bi dovelo do „vraćanja mandata“ sazivu Skupštine koji je na taj način raspušten.
Takav akt u pravnom poretku dobija sljedeće karakteristike: ne može se preispitati od
bilo koga, nema mogućnosti preventivnog djelovanja u odnosu na njegove posljedice,
objavljuje se u Službenom listu bez obzira na procesne i/ili meritorne propuste, ima
mogućnost da djeluje van okvira Ustava, ima moć da raspušta legitimno izabrano
predstavništvo građana, skraćuje mandat i izvršnoj vlasti koja proizilazi iz zakonodavne
vlasti, a zavisi od diskrecione volje jednog čovjeka.
Radi boljeg razumijevanja, zamislimo sljedeću situaciju. Budući predsjednik, ko god on
ili ona bio/la, tokom svog mandata nekim svojim činjenjem naizgled počini povredu
Ustava. Prema članu 98 Ustava, „postupak za utvrđivanje da li je predsjednik Crne Gore
povrijedio Ustav može pokrenuti Skupština, na predlog najmanje 25 poslanika“. Stavom
5 istog člana je propisano da „odluku o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava
donosi Ustavni sud i bez odlaganja je objavljuje i dostavlja Skupštini i predsjedniku Crne
Gore“, a stavom 6 da „predsjednika Crne Gore Skupština može razriješiti kada Ustavni
sud utvrdi da je povrijedio Ustav.“ U situaciji kad, primjera radi, Ustavni sud utvrdi da je
zaista učinjena povreda od strane predsjednika, a prije nego Skupština na sjednici donese akt o razrješenju, taj predsjednik donese isti ukaz koji je donio i odlazeći
predsjednik Đukanović i mimo ispunjenja uslova iz člana 92 stav 1 i 2, sa isključivim
pozivanjem na član 92 stav 3 Ustava, raspusti taj saziv Skupštine koji je inicirao
navedeni postupak i raspiše izbore. Sve i da nakon izbora novi saziv Skupštine razriješi
predsjednika na osnovu odluke Ustavnog suda, saziv koji je inicirao postupak
razrješenja je time izvršio „samoubistvo.“
Parlamentarni izbori 11. juna su neminovnost i poželjno rješenje za izlazak iz političke
krize. Ono što nakon izbora ostaje kao pitanje, jeste kako ćemo tretirati potencijalnu
pravnu atomsku bombu u rukama neodgovornih predsjednika i da li smo od „engleske
kraljice“ došli do iranskog ajatolaha, od ceremonijalne figure do vrhovnog autoriteta, od
reprezenta države do njenog gospodara?