Zakon o Visokom obrazovanju je sistemski i tako ga moramo mijenjati. U skupštinskoj proceduri je Predlog izmjena i dopuna zakona o visokom obrazovanju čiji predlagač je poslanica Branka Bošnjak.
Predlog se tiče izmjena pravila i procedure po kojoj će se birati rektor državnog Univerziteta.
Ne sporeći pravo bilo kojeg poslanika da u skladu sa Ustavom i Poslovnikom Skupštine predloži takav akt smatram obavezom da javno uputim molbu da taj posao, ipak, uradimo drugačije - sistemski.
Imajući u vidu i javno izrečeni stav poslanice Bošnjak da "što prije treba da dobijemo Zakon o visokom obrazovanju koji će definisati sve nedorečene stvari i ukloni probleme sa kojima se akademska zajednica, tu računam i studente, susrijeće kroz svoj rad", uvjerenja sam da će moja javna molba biti prihvaćena kao dobronamjerna i opravdana.
Izvjesno je da je pitanje izbora Rektora UCG zakonski i praktično vrlo važna i osjetljiva stvar, ali je jasno da trenutno to ni izbliza nije najpreči posao kojemu bi morao pristupiti parlament kada je u pitanju naše visoko obrazovanje.
Nužno je da podsjetim cijelu, i posebno, akademsku javnost na nekoliko činjenica;
Početkom 2021. godine formirana je Radna grupa za izradu novog Zakona o VO. Taj posao je započeo resor ministarke Bratić razumijevajući sveobuhvatnost nužninih izmjena, ali zbog "pada Vlade" godinu kasnije, posao nije završen.
U početku predstavnik Agencije (AKOKVO) nije bio član Radne grupe, ali se od nas tražilo da dostavimo “inpute”.
Krajem jula 2021. godine, ipak, Agencija je dobila zahtjev da imenuje predstavnika u Radnu grupu, kada smo dobili i Nacrt na koji smo dali svoje komentare.
U septembru, oktobru i novembru održana su tri sastanka pomenutog tijela tokom kojih je Agencija uradila tri komparativne analize u svrhu iznalaženja najboljih rješenja. Od oktobra prošle godine, gotovo od dana imenovanja na mjesto v.d. direktora AKOKVO, lično sam bio posvećen tom izuzetno važnom poslu. Vjerovao sam da mi je parlamentarno iskustvo koje sam imao velika i dobrodošla prednost. Nažalost, pomoglo mi je samo da pravilno i skoro precizno predvidim da skorije neće stići na dnevni red Vlade i potom Skupštine.
Već u novembru i početkom decemra bila je javna rasprava kada sam u ime Agencije poslao detaljno pismo sa predlozima.
Nažalost, konačan Nacrt sa predlozima iz javne rasprave nikad nismo dobili, vjerovatno i iz pomenutih političkih razloga i "posvećenosti" Skupštine, u tom trenutku, sasvim drugim obavezama.
Na naše interesovanje obavještavani smo da se zakon prevodi, da je poslat Evropskoj Komisiji, ali nikad nismo dobili zvaničnu potvrdu.
Zajedno sa aktuelnim ministrom Prosvjete, gospodinom Vojinovićem, 19. juna, ove godine, bio sam domaćin delegaciji ENQA i EQAR, i vjerujem da smo uspjeli da objasnimo aktuelni trenutak, (opet politički) koji nam nije dozvolio ni do tada da unaprijedimo legislativu i ispunimo svoje obaveze koje su nedopustivo dugo na čekanju. Zadatak koji proizilazi iz misije Agencije je članstvo u ENQA-u i registrovanje u EQAR , za šta je neophodno uskladiti sve zakonske i organizacione elemente našeg sistema obezbjeđenja kvaliteta visokog obrazovanja sa ESG i dosljedno ih primjenjivati. Sve napisano je dio naših strateških dokumenata.
Na poslu stvaranja novog Zakona koji je negdje zaustavljen i ostao u formi Nacrta, sa plodnom javnom raspravom, radilo je petnaestak članova Radne grupe - predstavnici univeriziteta, Agencije, matičnog ministarstva, NVO, studenata, i bila bi velika šteta umjesto oživljavanja toga velikog posla sada kretati u parcijalna rješenja kojima se način izbora rektora Univerziteta Crne Gore predstavlja najvažnijim ili ključnim. Nažalost ili na sreću ni izbliza nije tako.
Nama treba i od nas se zahtijeva unaprijeđen i održiv sistem usklađen sa pravilima koja važe u jedinstvenom prostoru evropskog visokog obrazovanja. Ne smijemo biti ponosni na činjenicu da smo na tom putu u značajnom zaostatku i da su nas mnogi iz regiona pretekli, i to samo iz razloga što jasnije čitaju poruke i preporuke onih prema kojima smo krenuli potpisujući Bolonjska pravila prije skoro dvije decenije.
Od presudne je važnosti po naš cijeli sistem drugačije, zakonsko, pozicioniranje mnogih institucija; naše Agencije, njenih upravljačkih organa, Savjeta za Visoko obrazovanje, Ustanova VO i njihovih kapaciteta, uključenosti studenata, tržišta rada, unutrašnjih evalucionih procesa i redom. Neophodna nam je i nova, stalna, regionalna inicijativa u visokom obrazovanju kako bismo držali korak sa političkim inicijativama u okviru Berlinskog procesa ili Open Balkana koje direktno utiču i na kvalitet i kvantitet u našim obrazovnim procesima i sistemima.
Dakle, vratimo se, zajedničkim naporom, potrazi za negdje izgubljenim Nacrtom našeg Zakona, i dovršimo posao koji je započet. Državni univerzitet je i dalje naša najdominantnija Ustanova, sa ubjedljivo najvećim potencijalom u visoko-obrazovnom sistemu ali je nužno da ovakav ili onakav način izbora rektora, ili drugih upravljačkih organa, ne bude suština zakonodavnog angažovanja poslanika, nego posledica ili proizvod jednom i konačno uspostavljenih akademskih pravila koja će, možda, nadživjeti i zakonodavce i upravljačke organe. Nezavisnost obrazovnog procesa, naučno-istraživačkog rada, unutrašnjih izbora i pravila u svim Ustanova VO, imperativ je iza kojega mora stati država i svi segmenti njene vlasti.
Promijenimo, svakako, i način izbora na državnom univerzitetu, ali ne ad hoc nego u podrazumijevajućem redosledu poteza od kojih će studenti, i prije svih oni, imati najviše koristi - akademske, naravno.